уторак, 11. октобар 2011.
четвртак, 25. август 2011.
Putopis: Sarajevo – Mostar - Beograd
Elektronske Novine
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera – piše za „New York Review of Books“ Čarls Simić ( Charles Simic), američko-srbijanski pjesnik i književnik. U maju ove godine Čarls Simić je dobio nagradu Bosanski stećak i tim je povodom napisao ovaj tekst o posjeti Sarajevu i Beogradu
1. Ovog proljeća otišao sam u Sarajevo da učestvujem na pjesničkim susretima, da primim nagradu i da promovišem knjigu svojih izabranih pjesama upravo objavljenih u Bosni. To je bila moja prva posjeta gradu čuvenom po strašnoj patnji za vrijeme opsade od strane srpskih snaga predvođenih Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, koja je trajala od aprila 1992. do februara 1996. godine. Stigao sam avionom po lijepom vremenu pa sam mogao vidjeti kako Sarajevo s tri strane okružuju planine i bregovi; tako mi je postalo lakše da shvatim razorno djelovanje što su ga artiljerijska, minobacačka, mitraljeska i snajperska vatra imale na stanovništvo koje se s teškom mukom branilo. Vidio sam srpsku opsadu onakvu kakva je doista bila: hotimičan napor da se kolektivno kazni jedan grad, da se terorišu i do smrti izgladne njegovi stanovnici i da se istovremeno uživa u pucanju sa sigurnih i nedostupnih visina.
Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.
Sarajevo je kombinacija lječilišta u koje bi čovjek išao radi zdravlja, otomanskog grada sa džamijama i munarama kakav se mogao naći na razglednicama iz 19. vijeka, austrougarske provincijske prijestonice s razmeđa vjekova s javnim zgradama koje se vide svugdje gdje je Monarhija kročila nogom na Balkanu i u Istočnoj Evropi, kao i grada s visokim poslovno-stambenim višekatnicama kao u mnogim drugim evropskim gradovima.
Zaprepašćuje činjenica da je doslovno svaka građevina u Sarajevu pretrpila izvjestan stepen oštećenja za vrijeme opsade, a 35.000 zgrada potpuno je uništeno, uključujući i najčuveniju – Nacionalnu biblioteku, sa hiljadama nenadoknadivih starih knjiga i rukopisa. Veliki dio onoga što je uništeno ponovno je izgrađeno, pa mi se učinilo da grad cvjeta; za moje posjete vrijeme je bilo toplo i sunčano; gledao sam sve te ljude kako šetaju ulicama ili sjede po kafanama prijateljski ćaskajući, i sve to što se ovdje događalo prije petnaest godina učinilo mi se sasvim nezamislivo.
Ubrzo su me skolili ljudi, davao sam intervjue, večerao sam s jednim bosanskim pjesnikom kojeg sam davno sreo u Berlinu, a poslije toga sam otišao u kasino da slušam grupu krasnih pjesnika kako čitaju svoje pjesme na maloj pozornici uz zvuk žetona s kockarskih stolova i slot mašina u pozadini. Sarajevski dani poezije, tako se zove manifestacija, okupili su pjesnike i pjesnikinje iz Austrije, Crne Gore, Jermenije, Francuske, Hrvatske, s Kipra, Kosova, Malte, iz Mađarske, Makedonije, Maroka, Njemačke, Rumunije, Rusije, Slovenije, Srbije, Sudana, Švajcarske i Turske, kao i pjesnike i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine. Ovakvi susreti znaju biti koliko odlični toliko iscrpljujući, jer dane i noći provedete u piću i razgovoru, ne samo o književnosti nego i o svemu drugom, a uz to slušate pjesme na desetak jezika i upoznajete djela pjesnika za koje niste ni znali da postoje, a željeli biste da jeste.
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.
Uvijek sam se pitao zašto naše američke pjesnike nimalo ne zanimaju oni koji su ubijeni u ratovima koje vodimo. Sad mi je to postalo jasno. Ako nisi vidio dijete ili staricu kako leže na pločniku u lokvi krvi, i nisi čuo kako ih neko krikom doziva, ne možeš do kraja razumjeti šta se doista događa kad pogrešno pripucamo ili bespilotnim letjelicama udarimo na njihove svadbe, sahrane ili na dječake pastire koji skupljaju grančice da pripale vatru negdje u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, a sad i u Jemenu. Nije dovoljno samo čitati o njima.
Morao sam se naviknuti i na jezik koji ne govorim često. Iako sam Beograd napustio prije pedeset osam godina, kad mi je bilo petnaest, iako sam se vraćao tamo tek nekoliko puta u kratke posjete, zadržao sam njegov specifični akcenat. Kad sam stekao samopouzdanje i počeo slobodno govoriti, lokalni stanovnici mogli su pogoditi odakle potičem, mada moje oblačenje i ponašanje nisu bili u skladu s jezikom koji govorim pa su me morali o tome pitati. U intervjuima su me takođe pitali o djetinjstvu u Beogradu, o životu u Americi, o poeziji, ali nisu postavljali otvorena politička pitanja, kao što se dogodilo u Srbiji sedam dana kasnije. (Mladićevo hapšenje desilo se nekoliko dana nakon što sam otišao.)
To me iznenadilo, ali i donijelo olakšanje; jer kad sam bio u Beogradu prije pet godina, svako drugo pitanje koje su novinari postavljali bilo je njihov otvoren ili prikriven stav o onom što su nazvali mojim propuštanjem da branim Srbiju u posljednjih deset godina. U Sarajevu je moj stav o srpskim zločinima za vrijeme rata u BiH dobro poznat, ali sam i pored toga stekao utisak da niko ne čezne za tom tegobnom temom i radije bi govorio o nečem drugom.
Dvoje ljudi koje je preživjelo sarajevsku opsadu opisali su na vrlo sabran, faktografski način kakav je bio život bez vode i struje, s neprekidnim strahom da bi neko iz porodice mogao poginuti čim stupi na ulicu. Oboje su poznavali Karadžića i neke njegove nacionalističke prijatelje prije rata, i nisu imali nikakvih loših predosjećaja da će ovi postati čudovišta u kakva su se pretvorili. Teško je bilo naći riječi za kolektivnu tragediju koja se dogodila. Uz sve te ubijene i osakaćene, mnogi su životi uništeni; mnogi su pobjegli i nikad se nisu vratili, a grad u kojem su živjeli s drugima i koji su voljeli takođe se promijenio. U Sarajevu, rekli su mi, nije ostalo mnogo Srba, i gotovo da nema Hrvata. Tim ljudima, s tri različite vjere, koji su mogli skladno živjeti jedni pored drugih – i zaista je to nekada i bilo – bili su odvratni nacionalistički i vjerski licemjeri; od toga se valjalo oporaviti.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.
Bosanci i Hercegovci s kojima sam pričao nisu imali mnogo nade za budućnost. Dva politička entiteta (srpska Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) navodno funkcionišu pod vodstvom tročlanog Predsjedništva koje predstavlja Muslimane, Hrvate i Srbe; ali ovaj sistem ne uspijeva. Srbe ne zanima koordinacija između dvije ekonomije niti bilo kakva značajnija suradnja, čak i ako bi im to pružilo veće šanse za izvoz vlastitih proizvoda i za privlačenje stranog kapitala. A nakon posjete Mostaru, gradu koji je bio podijeljen između Muslimana i Hrvata nakon još jedne gadne opsade, i nakon što sam vidio tolike ruševine duž linije razdvajanja, nisam mogao ni zamisliti da bi Federacija mogla efikasno funkcionisati s tenzijama koje se još mogu opipati u zraku. Čuli smo da neke hrvatske majke zabranjuju svojoj djeci da pređu most i posjete svoje muslimanske susjede.
Čitali smo poeziju u jednom pozorištu na hrvatskoj strani grada. Sala je bila puna mladih ljudi, neki od njih htjeli su nakon završene večeri pričati o poeziji, ali su nas požurili da odemo na večeru u franjevački samostan, čija biblioteka potiče još iz petnaestog vijeka. S nama je bio i sjajni muzičar Slovenac, koji je svirao za vrijeme naših nastupa i nije se razdvajao od gitare; on i još dvoje su za vrijeme večere zapjevali bosanske pjesme, nastavili su pjevati do duboko u noć u hotelu, proširivši repertoar na srbijanske, mađarske i ruske pjesme. Uprkos svoj zloj krvi i međusobnoj sumnji, različite etničke grupe u tom dijelu svijeta vole muziku onih drugih.
Sutradan smo razgledali stari dio grada i čuveni Most, koji su srušili Hrvati za vrijeme opsade i koji je obnovljen, a posjetili smo i Počitelj i Blagaj, gradove orijentalnog izgleda. Jadransko more odatle je udaljeno tek sat, a ta vegetacija, to sunce i ta atmosfera sasvim su mediteranski. Bosna je lijepa, a Hercegovina je spektakularno lijepa. Nakon svježe pastrmke na žaru, s pogledom na visoku stijenu gdje izvire rijeka Buna i na dervišku tekiju iz šesnaestog vijeka, sjetivši se razdragane hrvatske mladeži koja je prošlu noć proplesala slaveći maturu, bilo je lako zaboraviti krvavu prošlost ovog regiona i ostaviti postrani primisao da bi se mogla ponoviti.
2. Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer i Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.
Iako rijetko putujem u Beograd, još se mogu snaći u svom starom kvartu; mladost sam proveo bježeći iz škole kad god sam mogao i lutajući ulicama sve dok ne dođe vrijeme da se odšuljam kući. Grad je sad čistiji i izgleda naprednije nego prije pet godina. Jedini izuzetak je moj stari kvart; nekad elegantne male stambene zgrade, koje su preživjele Drugi svjetski rat i nedavno bombardovanje NATO snaga, sasvim su zapuštene, fasade su im gadno oštećene, terase samo što nisu pale, a prilazi zgradama su propali i neprivlačni. Ali, kako je tipično za Beograd kad je vrijeme lijepo, do deset ujutro njegove su kafane već pune svijeta koji ispija kafu i ćaska. U vrijeme ručka puni su i restorani – koji su se namnožili od moje posljednje posjete; stari su adaptirani, a novi se kočopere sa svojim modernim enterijerima.
Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima i jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.
Srpska pravoslavna crkva izgleda ima gomile para s kojim gradi nove crkve, od priloga za koje vele da stižu od domaćih ih ruskih oligarha. Crkve su često ogromne i slabo posjećene, jer Srbi, uprkos tome šta vam mogu reći ako ih isprovocirate, nisu baš religiozni. Idu po krštenjima, vjenčanjima, sahranama, ali nedjeljom nisu u crkvi. Što se tiče Bosne, tamo saudijski novac podiže džamije, čak i luksuzni hotel gdje ne poslužuju alkohol; ovakvi napori da se poveća religioznost među narodom, a da se ne posvećuje pažnja lokalnim običajima najvjerovatnije će propasti.
Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna, kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, nije reformisao korumpirani politički sistem, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.
Da sam bio u Beogradu u vrijeme hapšenja generala Mladića, bio bih svjedok jedne ružne strane Srbije. Kao što je bilo lako pretpostaviti, osim ekstremnih nacionalističkih stranaka, one na vlasti su prilično čvrsto odlučile da ga predaju tribunalu u Hagu. Ono što se nije očekivalo bila je nevjerovatna podrška koju je dobio od običnog svijeta, koji su se brukali nazivajući ga narodnim herojem, kao i gadan kukavičluk televizijskih i novinskih kuća: ne samo da nisu nabrojale njegove zločine nego su dale prostora njegovim braniteljima, koji su minimizirali ili čak poricali da su on i njegove snage mučile i masakrirale svoje neprijatelje u Bosni. Ratne zločince naći ćete kako žive sretno i zadovoljno svugdje po svijetu, ali Srbi su posebno ponosni što mogu tako lakomisleno braniti nekoga svoga samo zato što je Srbin, čak idu tako daleko da veličaju zločine počinjene u njihovo ime, a postupajući tako prikazuju sami sebe kao narod surovih ubojica.
To je poznati mehanizam odbrane svakog tribalnog društva koji stupa na scenu kad neki član plemena ili porodice biva optužen za zločin. „On je bio dobar dječak“, veli majka novinarima svaki put neka majka kad kakav ubica bude uhvaćen u Brooklynu ili Palermu. Kad se taj arhaični instinkt kombinuje sa žestokim nacionalizmom, dobijete ljudsko biće koje se divi hvalisavosti bezdušnih i prezire nemoćne i slabe. Glavna osobina ove vrste pameti jeste nesposobnost da vidiš sam sebe očima onih ljudi koje si mučio. Svugdje imate nacionaliste koje ne dotiče patnja ljudi koje su povrijedili. Pomislili biste da se Srbi mogu prisjetiti koliko su često u svojoj historiji oni bili žrtve, neki od njih se doista i prisjećaju toga. Srbija je uvijek imala malu, hrabru i artikulisanu opoziciju, i vjerovatno još bezbroj onih koji duboko u svom srcu znaju da Srbi nisu anđeli.
Beograd je vjerovatno najmultikulturalniji grad na Balkanu. Gledam muškarce i žene na ulici, vidim sve etničke tipove bivše Jugoslavije. Ova vječito zavađena plemena su zgodni ljudi. Mladići i djevojke obučeni su isto kao njihovi vršnjaci u Sarajevu ili New Yorku. Artikulisani su, odlučni, zabavni, kao i omladina u svim velikim gradovima. Ipak, ako je suditi po anketi koju sam vidio u novinama dok sam bio tamo, od njih troje dvoje želi otići kad završe školu jer ovdje za njih nema ničega. Više im ne trebaju vize za putovanje po drugim dijelovima Evrope, ali pošto ni oni ni njihovi roditelji nemaju dovoljno novca, bijeg iz zemlje – kako je to bilo za hiljade drugih u prošlosti – ne postoji kao opcija.
Beograd je kuharski raj. Srpska kuhinja kombinuje grčke, turske, austro-ugarske i mediteranske uticaje, a meniji u restoranima mnogo su uzbudljiviji i zabavniji za čitanje nego lokalna politika u novinama. Kao i svaki bivši urođenik koji je godinama bio uskraćen za svoja najdraža jela, nadopunjavao sam svoje gastronomske uspomene dok sam se s prijateljima prisjećao drugih jela i nekih ljudi kojih odavno nema. Uvijek sam znao: da nije bilo Hitlera i Staljina, moji roditelji nikad ne bi ostavili grad u kojem su rođeni. Oni, naravno, tada nisu znali da su oni bili prvi talas nečega što će u narednih pedeset godina postati velika politička i ekonomska migracija Srba. Šetao sam po kvartovima koje poznajem, vidio sam zgradu u koju me majka jednom kao dječaka odvela u posjetu, i počeo sam se sjećati imena porodica i njihove djece koji su iščezli iz Beograda, što je u mojim očima Beograd napravilo gradom duhova.
Leto u Beogradu: Ispred Filozofskog fakultetaProlazeći kraj kuće gdje sam se rodio, sjetio sam se kutija s igračkama koje je naš jedini bogati rođak pohranio na tavanu naše zgrade nakon što su ga komunisti izbacili iz njegove vile 1945. godine. Igračke su bile kupljene u najboljim dućanima Londona, Berlina i Beča prije onoga rata, a ostale su na tavanu godinama, na veliko nezadovoljstvo moje majke i njene sestre, koje su se nadale da će se taj sebičnjak i njegova žena konačno dozvati pameti i razdijeliti igračke svojim siromašnim rođacima. Zar ne bi bilo sjajno da su igračke još tamo? pomislio sam. Možda u toj zgradi još žive starac ili starica koji znaju za to skriveno mjesto i posjećuju igračke s vremena na vrijeme, malo podrže pljesnjivu krpenu lutku u svojim rukama, ili glinenog britanskog vojnika u kaki uniformi i kratkim hlačama, ili okrenu ključić za navijanje nasmijanog majmuna velikih pametnih očiju. Na putu u hotel bio sam sretan misleći o tome.
©The New York Review of Books /18th August – 28th September 2011.
* Prijevod: Ferida Duraković za radiosarajevo.ba. Tekst objavljen sa dozvolom autora.
25.8.2011, ČETVRTAK
Svijetla strana Balkana
Predah između dva granatiranja: Ratno Sarajevo
Kad se avion prizemljio, još žešće sam osjetio koliko su blizu ta brda: dominirala su svakim pogledom, pomaljala se na kraju svake ulice, a u vrijeme mira krasila su grad svojim zelenilom i crvenim krovovima razbacanim po padinama.
Sarajevo je kombinacija lječilišta u koje bi čovjek išao radi zdravlja, otomanskog grada sa džamijama i munarama kakav se mogao naći na razglednicama iz 19. vijeka, austrougarske provincijske prijestonice s razmeđa vjekova s javnim zgradama koje se vide svugdje gdje je Monarhija kročila nogom na Balkanu i u Istočnoj Evropi, kao i grada s visokim poslovno-stambenim višekatnicama kao u mnogim drugim evropskim gradovima.
Ratna razglednica: Sarajevski krater
Ubrzo su me skolili ljudi, davao sam intervjue, večerao sam s jednim bosanskim pjesnikom kojeg sam davno sreo u Berlinu, a poslije toga sam otišao u kasino da slušam grupu krasnih pjesnika kako čitaju svoje pjesme na maloj pozornici uz zvuk žetona s kockarskih stolova i slot mašina u pozadini. Sarajevski dani poezije, tako se zove manifestacija, okupili su pjesnike i pjesnikinje iz Austrije, Crne Gore, Jermenije, Francuske, Hrvatske, s Kipra, Kosova, Malte, iz Mađarske, Makedonije, Maroka, Njemačke, Rumunije, Rusije, Slovenije, Srbije, Sudana, Švajcarske i Turske, kao i pjesnike i pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine. Ovakvi susreti znaju biti koliko odlični toliko iscrpljujući, jer dane i noći provedete u piću i razgovoru, ne samo o književnosti nego i o svemu drugom, a uz to slušate pjesme na desetak jezika i upoznajete djela pjesnika za koje niste ni znali da postoje, a željeli biste da jeste.
Mnoge pjesme bosanskohercegovačkih pjesnika koje sam čuo ili pročitao za moga boravka tamo govore o ratu. Znam da je ta tema vrlo rijetka u savremenoj srpskoj i hrvatskoj poeziji; iz nje se ne može saznati kakav se masovni pokolj nevinih ljudi desio u bliskom susjedstvu. Ova je činjenica na mene djelovala otrežnjujuće. Pjesme koje sam čuo nisu samo dirljivi prikaz onog što je neko doživio u tom užasu; u njima je bilo izvjesne jobovske rječitosti i nesposobnosti da se shvati zašto su ljudi i Bog dopustili da se dogode zlo i nepravda tolikih razmjera.
Uvijek sam se pitao zašto naše američke pjesnike nimalo ne zanimaju oni koji su ubijeni u ratovima koje vodimo. Sad mi je to postalo jasno. Ako nisi vidio dijete ili staricu kako leže na pločniku u lokvi krvi, i nisi čuo kako ih neko krikom doziva, ne možeš do kraja razumjeti šta se doista događa kad pogrešno pripucamo ili bespilotnim letjelicama udarimo na njihove svadbe, sahrane ili na dječake pastire koji skupljaju grančice da pripale vatru negdje u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Libiji, a sad i u Jemenu. Nije dovoljno samo čitati o njima.
Grad pod srpskom opsadom: Sarajevo
To me iznenadilo, ali i donijelo olakšanje; jer kad sam bio u Beogradu prije pet godina, svako drugo pitanje koje su novinari postavljali bilo je njihov otvoren ili prikriven stav o onom što su nazvali mojim propuštanjem da branim Srbiju u posljednjih deset godina. U Sarajevu je moj stav o srpskim zločinima za vrijeme rata u BiH dobro poznat, ali sam i pored toga stekao utisak da niko ne čezne za tom tegobnom temom i radije bi govorio o nečem drugom.
Dvoje ljudi koje je preživjelo sarajevsku opsadu opisali su na vrlo sabran, faktografski način kakav je bio život bez vode i struje, s neprekidnim strahom da bi neko iz porodice mogao poginuti čim stupi na ulicu. Oboje su poznavali Karadžića i neke njegove nacionalističke prijatelje prije rata, i nisu imali nikakvih loših predosjećaja da će ovi postati čudovišta u kakva su se pretvorili. Teško je bilo naći riječi za kolektivnu tragediju koja se dogodila. Uz sve te ubijene i osakaćene, mnogi su životi uništeni; mnogi su pobjegli i nikad se nisu vratili, a grad u kojem su živjeli s drugima i koji su voljeli takođe se promijenio. U Sarajevu, rekli su mi, nije ostalo mnogo Srba, i gotovo da nema Hrvata. Tim ljudima, s tri različite vjere, koji su mogli skladno živjeti jedni pored drugih – i zaista je to nekada i bilo – bili su odvratni nacionalistički i vjerski licemjeri; od toga se valjalo oporaviti.
Nakon dva dana u Sarajevu otputovao sam autobusom sa još tridesetak pjesnika i pjesnikinja u Mostar, jedan od najljepših gradova na Balkanu, gdje je dvanaestero nas priredilo čitanje. Kasno prijepodne napustili smo Sarajevo, a sat kasnije stali smo da u restoranu pored puta pojedemo janjetinu s ražnja s ukusnim kriškama tek ispečenog kruha. Svi su bili odlično raspoloženi jer je društvo bilo dobro, a vrijeme sjajno. U mostarski hotel smo stigli nakon nekoliko sati putovanja uskom vijugavom cestom s dvije vozne trake, kroz pejzaž visokih planina i riječnih kanjona neopisive ljepote.
Bosanci i Hercegovci s kojima sam pričao nisu imali mnogo nade za budućnost. Dva politička entiteta (srpska Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) navodno funkcionišu pod vodstvom tročlanog Predsjedništva koje predstavlja Muslimane, Hrvate i Srbe; ali ovaj sistem ne uspijeva. Srbe ne zanima koordinacija između dvije ekonomije niti bilo kakva značajnija suradnja, čak i ako bi im to pružilo veće šanse za izvoz vlastitih proizvoda i za privlačenje stranog kapitala. A nakon posjete Mostaru, gradu koji je bio podijeljen između Muslimana i Hrvata nakon još jedne gadne opsade, i nakon što sam vidio tolike ruševine duž linije razdvajanja, nisam mogao ni zamisliti da bi Federacija mogla efikasno funkcionisati s tenzijama koje se još mogu opipati u zraku. Čuli smo da neke hrvatske majke zabranjuju svojoj djeci da pređu most i posjete svoje muslimanske susjede.
Mostarski vidici: Vidik s Mosta
Sutradan smo razgledali stari dio grada i čuveni Most, koji su srušili Hrvati za vrijeme opsade i koji je obnovljen, a posjetili smo i Počitelj i Blagaj, gradove orijentalnog izgleda. Jadransko more odatle je udaljeno tek sat, a ta vegetacija, to sunce i ta atmosfera sasvim su mediteranski. Bosna je lijepa, a Hercegovina je spektakularno lijepa. Nakon svježe pastrmke na žaru, s pogledom na visoku stijenu gdje izvire rijeka Buna i na dervišku tekiju iz šesnaestog vijeka, sjetivši se razdragane hrvatske mladeži koja je prošlu noć proplesala slaveći maturu, bilo je lako zaboraviti krvavu prošlost ovog regiona i ostaviti postrani primisao da bi se mogla ponoviti.
2. Iz Sarajeva sam odletio za Beograd – na još jednu promociju svoje poezije koja je tamo objavljena – i srbijanskim avionom sletio u sedam ujutro. Na aerodromu me dočekalo dvoje mojih rođaka, koji su ostali jedini koji me se sjećaju kad sam bio dječak; taksijem smo otišli do mog hotela. Vozili smo se kroz jutarnju saobraćajnu gužvu u novom dijelu grada – koji je izgrađen 1950-ih i nedavno uređen i dotjeran, s novim širokim bulevarima i ogromnim zgradama s mnogo stakla u kojim su smještene strane firme i banke, čak i trgovački centar s markama Zara, Mark i Spencer i Esprit – i onda prešli preko rijeke Save u stari dio grada, koji leži pred nama na nekoliko brda na ušću Save i Dunava.
Iako rijetko putujem u Beograd, još se mogu snaći u svom starom kvartu; mladost sam proveo bježeći iz škole kad god sam mogao i lutajući ulicama sve dok ne dođe vrijeme da se odšuljam kući. Grad je sad čistiji i izgleda naprednije nego prije pet godina. Jedini izuzetak je moj stari kvart; nekad elegantne male stambene zgrade, koje su preživjele Drugi svjetski rat i nedavno bombardovanje NATO snaga, sasvim su zapuštene, fasade su im gadno oštećene, terase samo što nisu pale, a prilazi zgradama su propali i neprivlačni. Ali, kako je tipično za Beograd kad je vrijeme lijepo, do deset ujutro njegove su kafane već pune svijeta koji ispija kafu i ćaska. U vrijeme ručka puni su i restorani – koji su se namnožili od moje posljednje posjete; stari su adaptirani, a novi se kočopere sa svojim modernim enterijerima.
Ne znam šta da mislim o tome, jer je Srbija, kao i skoro svi njeni balkanski i istočnoevropski susjedi, u strašnom ekonomskom stanju, sa gotovo milion nezaposlenih i još milion i po onih koji žive s malim penzijama u zemlji koja ima samo šest i po miliona stanovnika. Očigledno je da u Srbiji ima značajnog bogatstva, jer ima odlično poljoprivredno zemljište, nešto industrije i stranih ulaganja. Willian, nadbiskup iz Tyrea, koji je bio na proputovanju u Konstantinopolj 1179. godine, opisao je Srbe kao bogate krdima i jatima i dobro snabdjevene mlijekom, sirom, puterom i mesom. To i danas važi. Ipak, rekli su mi da su, po prvi put u modernoj historiji, otvorene narodne kuhinje za gladne.
Što se tiče politike, moji prijatelji ovdje su očajni i zgađeni isto kao i moji Amerikanci kad pričaju o našim političarima u Washingtonu. Vanjska politika koalicione vlade predsjednika Borisa Tadića u svemu ima sasvim skromne rezultate. Čak i u slučaju Kosova on nastoji da ne dovede situaciju do usijanja jer zna, kad bi to učinio, dobio bi podršku većine Srba. U domaćim okvirima, nije reformisao korumpirani politički sistem, i tu leži opasnost, kao u mnogim drugim mjestima u Evropi, od pogoršanja ekonomske situacije; glasači će poslušati nekog nacionalističkog demagoga, koji će uraditi kako nacionalistički demagozi obično rade: naći će drugog krivca za sve nevolje svoje zemlje.
Da sam bio u Beogradu u vrijeme hapšenja generala Mladića, bio bih svjedok jedne ružne strane Srbije. Kao što je bilo lako pretpostaviti, osim ekstremnih nacionalističkih stranaka, one na vlasti su prilično čvrsto odlučile da ga predaju tribunalu u Hagu. Ono što se nije očekivalo bila je nevjerovatna podrška koju je dobio od običnog svijeta, koji su se brukali nazivajući ga narodnim herojem, kao i gadan kukavičluk televizijskih i novinskih kuća: ne samo da nisu nabrojale njegove zločine nego su dale prostora njegovim braniteljima, koji su minimizirali ili čak poricali da su on i njegove snage mučile i masakrirale svoje neprijatelje u Bosni. Ratne zločince naći ćete kako žive sretno i zadovoljno svugdje po svijetu, ali Srbi su posebno ponosni što mogu tako lakomisleno braniti nekoga svoga samo zato što je Srbin, čak idu tako daleko da veličaju zločine počinjene u njihovo ime, a postupajući tako prikazuju sami sebe kao narod surovih ubojica.
Protesti zbog hapšenja Mladića: Beograd, 2011.
Beograd je vjerovatno najmultikulturalniji grad na Balkanu. Gledam muškarce i žene na ulici, vidim sve etničke tipove bivše Jugoslavije. Ova vječito zavađena plemena su zgodni ljudi. Mladići i djevojke obučeni su isto kao njihovi vršnjaci u Sarajevu ili New Yorku. Artikulisani su, odlučni, zabavni, kao i omladina u svim velikim gradovima. Ipak, ako je suditi po anketi koju sam vidio u novinama dok sam bio tamo, od njih troje dvoje želi otići kad završe školu jer ovdje za njih nema ničega. Više im ne trebaju vize za putovanje po drugim dijelovima Evrope, ali pošto ni oni ni njihovi roditelji nemaju dovoljno novca, bijeg iz zemlje – kako je to bilo za hiljade drugih u prošlosti – ne postoji kao opcija.
Beograd je kuharski raj. Srpska kuhinja kombinuje grčke, turske, austro-ugarske i mediteranske uticaje, a meniji u restoranima mnogo su uzbudljiviji i zabavniji za čitanje nego lokalna politika u novinama. Kao i svaki bivši urođenik koji je godinama bio uskraćen za svoja najdraža jela, nadopunjavao sam svoje gastronomske uspomene dok sam se s prijateljima prisjećao drugih jela i nekih ljudi kojih odavno nema. Uvijek sam znao: da nije bilo Hitlera i Staljina, moji roditelji nikad ne bi ostavili grad u kojem su rođeni. Oni, naravno, tada nisu znali da su oni bili prvi talas nečega što će u narednih pedeset godina postati velika politička i ekonomska migracija Srba. Šetao sam po kvartovima koje poznajem, vidio sam zgradu u koju me majka jednom kao dječaka odvela u posjetu, i počeo sam se sjećati imena porodica i njihove djece koji su iščezli iz Beograda, što je u mojim očima Beograd napravilo gradom duhova.
Leto u Beogradu: Ispred Filozofskog fakulteta©The New York Review of Books /18th August – 28th September 2011.
* Prijevod: Ferida Duraković za radiosarajevo.ba. Tekst objavljen sa dozvolom autora.
среда, 17. август 2011.
IMPERIJA DODIK
 |
| Poslovna biografija gospodara Republike Srpske (1) |
| Od Laktaša do zvijezda |
| Imperija Dodik je poslovna biografija gospodara Republike Srpske, potkrijepljena dokumentima, faksimilima ugovora, fotografijama. U feljtonu čiji će se nastavci objavljivati od 15. avgusta između ostalog možete čitati: Ratni poslovi s cigaretama, alkoholom, naftom ● Poslovne veze sa Fikretom Abdićem ● Kako su se gomilali milioni: Zekstra, Lutrija RS, Farmland, Medicinska elektronika, Nova banka ● Saradnja s Rusima ● Administrativni centar, autoput, zgrada RTRS-a ● Veze sa Stankovićem, Davidovićem, Čičićem ● Sve kuće, vile, imanja, voćnjaci... |
| AUTOR ZURNAL.INFO |
| NEDJELJA, 14 KOLOVOZ 2011 20:12 |
 Bračni par DodikMilorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Laktašima. Ima brata Gorana i sestru Bogdanu. Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici. Na imanju od 70 dunuma proizvodili su, uglavnom, krompir, od čije prodaje su živjeli i školovali djecu. Porodična kuća, traktor i tanjirača je sve što su Dodikovi imali, a živjeli su skromno i bez velikih prohtjeva. Nikada nisu bili bogataši, kako to danas javnosti predstavlja sin Milorad. U Laktašima je završio osnovnu školu, u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu školu gdje se školovao za mesara. U to vrijeme pobijedio je na lokalnom takmičenju u oranju traktorom. Košarku je igrao u klubu „Potkozarje“. U SJENI Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine. Za predsjednika Izvršnog odbora SO Laktaši izabran je 1986. godine i na toj funkciji je ostao do 1990. Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snagaAnte Markovića izabran je u Parlament BiH. Stranku nezavisnih socijaldemokrata, zajedno sa (pokojnim) Nenadom Baštincem osniva 1996. godine, i postao je njen predsjednik, što je i sada. Stranka mijenja ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS.  Plavšić i DodikNa vanrednim izborima, nakon podjele SDS-a na pristalice Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, održanim 1997. godine, izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini RS. Nakon toga postaje premijer. Za mandatara ga je predložila Biljana Plavšić, a izabran je januara 1998. godine na skupštini u Bijeljini. Ostaće zapamćeno da su poslanici SDS i SRS RS napustili parlament, ali je u sali ostao 41 poslanik, među kojima značaj broj Bošnjaka i Hrvata. Nije bilo kvoruma, pa je SFOR helikopterom vratio u skupštinu 42 poslanika.Godinu dana prije nego što je prvi put izabran za premijera, Dodik je imenovan za ministra razvoja u Alternativnom vijeću ministara BiH, formiranom u Sarajevu marta 1997., kao građanski odgovor tadašnjoj vladajućoj koaliciji nacionalnih stranaka. Prvi šef Vlade u sjeni bio je Sejfudin Tokić, a njegovi zamjenici Miodrag Živanović i Željko Ivanković. Osim ministra za razvoj, Alternativno vijeće ministara BiH imalo je i ministarstvo vanjske politike (Srđan Dizdarević), privrede (Nikola Kragulj), ljudskih prava (Senka Nožica), nauke, kulture i sporta (Juraj Martinović). ŠAMPION MEĐUNARODNE ZAJEDNICE  Vladu RS je vodio od 1998. do 2001. godine, iako je izgubio na redovnim izborima održanim 1998. godine. Madeleine Albright je u proljeće 1998. godine Dodikov politički uspon opisala kao "dah svježeg vjetra", a marta 2000. u Banjaluci izjavila da je Dodik „šampion međunarodne zajednice. Izabrani predsjednik RS Nikola Poplašen nije htio da ga predloži za mandatara, pa ga je smijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp. Nakon te odluke, Dodik je naložio MUP-u RS da izbaci Poplašena iz Banskih dvora, što je policija i učinila.Gubi na izborima 2000. u trci za predsjednika RS od kandidata SDSMirka Šarovića i odlazi u opoziciju. "Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore", rekao je Dodik, nakon što je izgubio izbore i postao opozicionar. Engleski nikada nije naučio. Gubi i 2002. godine, ali na čelo Vlade RS dolazi u februaru 2006. godine. Mandat mu je dao tadašnji predsjednik RS i SDS Dragan Čavić. Čavić je izgubio iste godine u predsjedničkoj trci od Milana Jelića, kandidata SNSD. Čavić je krajem te godine srušen i sa čela SDS, a najteža optužba od stranačkih prvaka mu je bila što je mandat dao Dodiku. Nakon ubjedljive pobjede na oktobarskim izborima 2006. godine, Dodik je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010., kada njegov SNSD osvaja uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS. POLITIKA I NOVAC  Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize. Na toj funkciji ostao je od 1986. do 1990. godine. Ključni ljudi u tom periodu njegovog profesionalnog života bili su Uroš Gostić, tadašnji pomoćnik dikretora za investicije Privredne banke udružene banke Sarajevo (PBUBS), Mirko Karać, tadašnji predsjednik opštine Laktaši,Ranko Karapetrović, u to vrijeme sekretar opštine Laktaši. Gostić je danas poslanik Dodikovog SNSD u Narodnoj skupštini RS, Karapetrović, član SNSD, obavlja funkciju generalnog sekretara NSRS, a Karać je biznismen sa razvijenim poslovima u Novom Sadu (predstavnik firme „Mercedes“, poslovi za željezom...), u susjednoj Srbiji.Karać, Dodik i Karapetrović, uspjeli su u Laktaše prije rata privući veliki broj privrednika, jer su pojednostavili birokratske procedure, a onima koji su pokretali biznis u tom gradiću, omogućeno je da za male pare dolaze do građevinskih placeva. Takođe, oni su se pojavljivali pred raznim tadašnjim bankama, a posebno Privrednom bankom Sarajevo sa brojnim projektima, kojima su omogućavali laktaškim poljoprivrednicima i privrednicima finansijske subvencije. Prvi veliki novac Dodiku je omogućio Gostić, dajući mu, pred sam rat, milionski kredit, kojim je on i pokrenuo sopstveni biznis – proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana. Ovaj kredit Dodik nikada nije vratio... Interesantno je napomenuti da je Gostić tada dodijelio kredit i Slavku Roguljiću, tri miliona maraka, koji nikada nije vraćen. Po Dodika bitan čovjek iz tog perioda je i Radoje Mijatović, koji je do rata bio direktor sektora za investicije PBUBS i, zajedno sa Gostićem, učestvovao u plasiranju kredita u Laktaše. Po izbijanju rata, Mijatović odlazi u Beograd na čelo Kredibel banke, koja kreditira Dodikov privatni projekat. Ovoj banci nije vratio 180 hiljada maraka. POD GENERALSKOM ZAŠTITOM Dodik je na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran u Parlament BiH. Po izbijanju rata, zajedno sa ostalim srpskim parlamentarcima napušta državnu skupštinu i djeluje kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS. Dodik se danas hvališe da je bio pripadnik Vojske RS, ali to nije tačno. Njegovi ratni zaštitnici, generali Momir Talić i Boško Kelečević su ga samo formalno rasporedili u jedinicu Vojne policije, koja je bila stacionirana na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali se Dodik nikada nije pojavio na „ratnom zadatku“. Osim pomenutih generala koji su ga štitili, najvažniji čovjek iz tog perioda za Dodika bio jeBorislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine i desna ruka Slobodana Miloševića u ratu na teritoriji Hrvatske. Preko Mikelića išle su robe iz Srbije u RS, RSK, kao i teritoriju pod kontrolom Fikreta Abdića, a Dodik je bio jedan od povlaštenih „distributera“.  Dodik i MiloševićDodik je bio fasciniran Miloševićevom snagom i godinama je tražio od Mikelića da ga odvede kod njega, što je ovaj i učinio tokom 1994. godine. Od tada, pa do sukoba Miloševića sa cijelim svijetom, koje je završilo NATO bombardovanjem Srbije, Dodik je bio jedan od njegovih najodanijih ljudi u BiH. Zbog toga je i izabran za premijera 1998. godine. Dodik je, napuštajući Miloševića i stajući na stranu međunarodne zajednice u tom sukobu, pokazao da zna procijeniti gdje je snaga, ali i gdje su pare. U to vrijeme u Beogradu sastajao se i sa Mirkom Marjanovićem, tadašnjim premijerom Srbije, a „veza“ mu je, osim Mikelića, bio tamošnji biznismen Živko Šarić.Svoje veze sa Mikelićem i Miloševićem, Dodik je mistifikovao tokom rata, kako bi sebi dao na značaju i tako se nametnuo kao alternativa neprikosnovenom SDS. U tome je imao bezrezervnu podršku tajkuna Slobodana Puhalca, (bio ministar u Dodikovoj trećoj Vladi),Nikole Vukelića, takođe tajkuna, Nenada Baštinca, a djelimično i Slavka Roguljića, koji ga nikada nije volio i uvijek je tvrdio da je Dodik čovjek „kojem ne možeš dati male pare i biti miran“. Kasnije se pokazalo da je bio potpuno u pravu. Svi oni su, na sastancima koji su tokom rata održavani u Laktašima i na koje su pozivani tadašnji ugledni krajiški ljudi, teško kritikovali SDS-ovu vlast, pa čak tvrdili da prave i alternativnu vladu. Tom krugu pripadali su i Milenko Čičić, (vlasnik „Kaldera kompani“), a jedno vrijeme i Goran Popović, ratni direktor „Vitaminke“. Popović je kasnije napustio Dodika i približio se SDS. Dodik se 1994. godine sastao sa Sejfudinom Tokićem u Peruđi, a režimski mediji su ga proglasili izdajnikom i osobom bez morala. Dodikovi prijatelji Puhalac, Vukelić i Roguljić svi odreda bili su tajkuni Radovana Karadžića i povlašteni biznismeni koji su mogli uvoziti u ratu deficitarne robe, prije svega naftu. Poznata je velika „naftna operacija“, koju je odobrio Karadžić, a izveo pomenuti trojac, odigrana 1994. godine. Tada su oni za svega nekoliko mjeseci zaradili po osam miliona maraka, jer je gorivo u Krajini koštalo po litru 4,20 maraka, a nabavna cijena, sa prevozom, iznosila je 1,20 maraka. Kao protivuslugu za ovaj posao, Puhalac, Vukelić i Roguljić su Karadžiću kupili najnoviji tip mercedesa, u kojem je bio ugrađen satelitski telefon. Kolike sume su se tada vrtile, svjedoči i sljedeća priča, koju nam otkriva izvor koji je u to vrijeme bio blizak s Dodikom: u Roguljićev restoran „Bomi“, gdje su se tajkuni okupljali, Vukelić je donio torbu u kojoj se nalazilo tri miliona maraka i bacio je Roguljiću: „Evo ti ta sića“! Ovaj torbu nije uzeo, nego je šutnuo nogom, a onda ju je šutnuo i Vukelić. „Fudbal“ je trajao pola sata uz smijeh i šalu. ŠVERC I JORGANI Dodik se, uz pomoć Mikelića i ostalih, bacio na „trgovinu“ cigaretama, alkoholom, naftom. Istovremeno je na Pančevačkom putu, kod Beograda, imao firmu za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana, a takvu je imao i u Laktašima-Igokea. Izlagao je na dva Beogradska sajma, a firma je nakon dvije godine neslavno završila i propala. Dodik je švercovao cigarete a srbijanska veza mu je bio izvjesni Dule Ciganin. Samo u jednom danu, Dule mu je u prostorije u beogradskom „Interkontinentalu“, (gdje je Dodik imao kancelarije), donio oko 700 hiljada maraka od prodaje cigareta. Naš izvor tvrdi da se pare nisu brojale, radilo se na riječ, a oni su se šalili da „pare vagaju, pa šta vaga kaže“. Od ovog novca Dodik je kupio stanove u Beogradu i živio na visokoj nozi. Međutim, na poslovima je i padao, jer nije imao nikakvog smisla za organizaciju firmi koje je vodio, niti je na tome išta radio. Uvijek je težio „velikim parama“ i ulazio nekritički u poslove, što je jedan od ključnih razloga zbog čega je iz rata, uprkos milionima koje je propustio kroz ruke, izišao bez prebijene pare. Dodik je mnogima ostao dužan iz tog perioda, ali su i njemu brojni ostali dužni. On svoje dugove nije vraćao, ali je istina da ni od svojih dužnika nije tražio povrat duga. Bio je i ostao veliki hazarder čiju je cijelu političku i poslovnu karijeru obilježio veliki rizik. U nastavku feljtona o Imperiji Dodik navešćemo samo neke od načina na koje je Milorad Dodik tokom svojih premijerskih mandata stekao ogromno bogatstvo koje ga čini jednim od najimućnijih ljudi u regiji. Nastaviće se... (zurnal.info) |
четвртак, 11. август 2011.
Liderstvo za glavobolju
11.8.2011, ČETVRTAK
Tadić i Josipović destabilizuju Bosnu i Hercegovinu
Liderstvo za glavobolju
Veličina slova: 
Pomirenje i suživot, nepoznate reči: Mlade četničke snage iz Srbije na Dodikovoj strani
U daljnjem tekstu Nikolaidis svoje stavove argumentirano obrazlaže analizirajući Tadićevu politiku prema Crnoj Gori i Kosovu. Vrlo je zanimljiva, na primjer, Tadićeva interpretacija zadnje krize na sjeveru Kosova gdje smo svjedočili reprizi već viđene balvan-revolucije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a predsjednik Srbije sugerira mogućnost da u tim događajima i u paljenju graničnih prijelaza svoje prste imaju i ubačeni albanski provokatori koji su, po toj logici, valjda rezali balvane i postavljali ih na ceste zagrljeni s lokalnim Srbima.
Tadićeva politika prema Bosni i Hercegovini: No ostavimo po strani događaje na Kosovu, i ono što Tadićeva politika, ujedinjena sa Srpskom pravoslavnom crkvom, poduzima na destabilizaciji Crne Gore i osvrnimo se na posljedice takve politike u Bosni i Hercegovini, jedinoj zemlji u kojoj je, nažalost, u velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt. Boris Tadić prema našoj zemlji vodi politiku zacrtanu drugim Memorandum SANU-a koji je kreirao njegov otac akademik Ljubomir Tadić skupa s kućnim im prijateljem Dobrišom Ćosićem. Za bolje shvaćanje ukupne srpske politike svakako vrijedi pročitati knjige renomiranih srpskih historičarki Latinke Perović, Olge Popović Obradović i Dubravke Stojanović koje temeljito seciraju službenu politiku Srbije prema susjedima. Nakon toga će svatko onaj tko još uvijek gaji bilo kakve iluzije o konstruktivnoj politici Borisa Tadića ostati poprilično razočaran.
Tu svakako treba pridodati i nekoliko beogradskih intelektualaca poput Srđe Popovića, Sonje Biserko i inače čitave ekipe okupljene oko Lukovićeva sjajnog portala e-novine koji je Tadićevoj vlasti postao nepodnošljiv trn u oku pa čini sve da ga ugasi. Sonja Biserko, predsjednica HHO-a Srbije, zajedno s kolegama iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na nedavnom je sastanku u Mostaru ustvrdila kako Tadićeva Srbija želi u miru ostvariti Miloševićeve ratne ciljeve. Tadić to doduše radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i „neovisnim intelektualcima“ prihvatljiviji način od Miloševića: tako on javno govori da podržava integritet Bosne i Hercegovine, a u stvari srpska politička i intelektualna elita preko Milorada Dodika čini sve da destabilizira ovu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.
Josipović sekundira Tadiću: I dok se destruktivnoj politici Borisa Tadića u provođenju velikosrpskog i memorandumskog projekta u regiji ne treba previše iščuđavati – jer Tadićeva Srbija nije doživjela nikakvu katarzu niti je prihvatila odgovornost za ratove u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu – aktivnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u sekundiranju politici Borisa Tadića u regiji u najmanju je ruku zabrinjavajuća. Umjesto lobiranja po svijetu i posjeta međunarodnim institucijama po Washingtonu, Briselu, Moskvi, Pekingu, itd., u svrhu promoviranja interesa zemlje na čijem je čelu, skoro se sva „međunarodna“ politika Ive Josipovića svela na dosad nebrojene susrete s prijateljem Borisom Tadićem koji je zbog tog prijateljstva s hrvatskim predsjednikom „vrlo skromno“ ustvrdio kako njih dvojica svojom politikom idu deset godina ispred drugih u regiji. Da nije tužna, ovakva bi samohvalna izjava bila više nego smiješna.
Prošlost koja traje: Miloševićeve pristalice, zauvek
Zakon o katastru dovršava etničko čišćenje u RS: No, zato je Dodik u međuvremenu, nakon tih susreta u kojima je navodno bilo riječi o poboljšanju situacije za Hrvate u RS-u, donio zakon u kojem se u miru dovršava proces etničkog čišćenja nad Hrvatima (i Bošnjacima) u tzv. Republici Srpskoj. Radi se o zakonu o katastru koji je nedavno, uz opću šutnju domaćih i međunarodnih instanci pa i same Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, usvojila skupština tog entiteta. Protestirali su jedino bošnjački zastupnici u skupštini RS-a. Prema tom će zakonu, ionako poniženi, pobijeni i istjerani Hrvati (i Bošnjaci) iz Posavine i tzv. RS-a, koji se nisu uspjeli vratiti i obnoviti svoje domove, morati plaćati porez na svoja zgarišta, zarasle njive i po nekoliko puta već posječene šume. Ukoliko to ne učine, bit će im oduzeta imovina, njive, šume i pašnjaci, i to sve po zakonu!
Šutnja: Ivo Josipović, glasač za sebe
Izvrtanje stvarnosti: O više nego tragičnoj sudbini posavskih, krajiških i kotovaroških Hrvata u hrvatskim medijima s obje strane granice vlada skoro potpuna šutnja, no zato su emisije HRT-a i vodećih hrvatskih tiskanih medija puni Dragana Čovića i Bože Ljubića, te dvojice-trojice njihovih odavno istrošenih trabanata iz Hercegovine sa zagrebačkim adresama, koji vrte uvijek istu priču o navodno neizdrživoj potlačenosti Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nikoga ne briga što je stvarnost na terenu sasvim drugačija, što su Hrvati u tzv. RS-u, za razliku od Federacije, i fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminirani.
Šumski predsednik: Mile Dodik, Veliki Vođa
Posavljaci čvrsta prepreka idili između Dodika i tzv. „legalnih i legitimnih“ Hrvata: Hrvatska politika u Zagrebu, na čelu s Ivom Josipovićem se umjesto službenih i snažnih protesta protiv ovakve otimačine imovine posavskih, krajiških i kotorvaroških Hrvata, bavila se i bavi time tko je legalan a tko nelegalan hrvatski predstavnik u aktualnoj vlasti u Federaciji BiH. Tako se hrvatski predsjednik može po nekoliko puta sastajati s Dodikom i primati nagradu njegovih Nezavisnih novina za „ličnost godine“, ali zato, „ne može“ naći vremena za susret s predsjednikom Federacije Živkom Budimirom, jer ovaj nije po Dodikovu i Čovićevu kriteriju (očito i Josipovićevu) „legalno“ izabrani Hrvat u vlasti. Nema iz hrvatske politike spomena o tomu da je iz Bosanske Posavine i RS istjerano i pobijeno kudikamo više ljudi nego iz čitave bivše tzv. Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj.
Sudbina izbjeglih Srba iz Hrvatske je dignuta na najvišu međunarodnu razinu, o njoj se govori i u relevantnim svjetskim institucijama, a sudbina postradalih Posavljaka i Hrvata u RS se gura pod tepih i nju nije uputno spominjati. Tužnu i tragičnu priču o Posavini nije ni danas, kao ni '92 kada je izdana i predana agresoru, dobro potezati i podsjećati na nju, jer još jedino ona može malo zaškripati u milozvučnom suglasju srpskih i „legalnih i legitimnih“ hrvatskih stranaka u uništavanju ove zemlje. Sve se češće i od samih Hrvata iz južnog dijela naše zemlje čuju ljutiti prigovori kako su „Posavljaci više dosadni s pričom o Posavini jer nam to ruši jedinstvo sa Srbima“. Kad se podvuče crta, sve sam uvjereniji da su Tadićeva i Josipovićeva politika vrlo pogubne za budućnost Bosne i Hercegovine (Tadićeva doduše znatno više). No srbijanski predsjednik je bio barem u jednom u pravu kad je pohvalio sebe i Josipovića: oni su zaista deset godina ispred drugih, samo će od tog njihova „vizionarstva“ i „liderstva“ Bosnu i Hercegovinu, nažalost, još godinama boljeti glava.
*Tekst objavljen u bh Danima prenosimo uz dozvolu autora.
четвртак, 4. август 2011.
Ko nam je dao Slobodu?
Radio Slobodna Evropa, 03.08.2011
Slobodu su nam dali Srbi!?
Molim štovanog i poštovanog čitaoca da pročita slijedeći citat o antifašističkoj borbi u II svjetskom ratu:
¨Srpski narod je pobjedom nad fašizmom naširoko dao slobodu i drugim narodima koji su se priklonili borbi, a blagodati slobode koju su izvojevali danas uživaju svi na prostoru Republike Srpske.“ U partizanskim jedinicama su ¨bili uglavnom Srbi“, koji su ¨1941. vjerovali da ta sloboda pripada svima“, da bi 1991 ¨shvatili da tu slobodu žele da ugroze svi oni kojima je sloboda data u borbama od 1941. do 1945.¨
Ko je izgovorio ovu višestruku glupost i višestruku laž? 27-og jula 2011-e u Kozarskoj Dubici izgovorio je predsjednik RS, Milorad Dodik.
Šta je laž i glupost?
Fašizam nije pobjeda srpskog naroda nego svih naroda. Antifašiste nisu okupili Srbi nego KPJ.
Nisu se drugi ¨priklonili¨ borbi, odnosno ¨priklonili¨ Srbima nego su imali svoje partijske ćelije i slijedili odluku vrha KPJ na čelu sa Titom koji, eto, nije bio Srbin.
Proporcionalno je u partizanskim jedinicama bilo više nekih drugih naroda.
Nisu se drugi ¨priklonili¨ borbi, odnosno ¨priklonili¨ Srbima nego su imali svoje partijske ćelije i slijedili odluku vrha KPJ na čelu sa Titom koji, eto, nije bio Srbin.
Proporcionalno je u partizanskim jedinicama bilo više nekih drugih naroda.
Netačno je da su slobodu 1991-e ugrožavali ¨drugi¨ nego su baš JNA i nacionalistička politika voćstva srpskih lidera ugrožavali druge nacije. Te su nacije bježale od Srbije i njenog nacionalizma.
Kolumnista http://www.radiosarajevo.ba, Vuk Bačanović se sa pravom pita otkud to da Srbi imaju pravo da daju i uzimaju slobodu i pri tom, ironično konstatira: ¨Sloboda je, zapravo, u tolikoj mjeri srpska stvar, da je „Srbi“ imaju pravo, po svome nahođenju, davati i oduzimati.
Teško vama, braćo Srbi, u RS.
Ako Dodik ovako uzima i dijeli slobodu drugim narodima koliko je tek izdašne ruke kad dijeli i oduzima svom narodu.
Teško vama, braćo Srbi, u RS.
Ako Dodik ovako uzima i dijeli slobodu drugim narodima koliko je tek izdašne ruke kad dijeli i oduzima svom narodu.
Postavljeno: 03 avgust/kolovoz 17:13
понедељак, 1. август 2011.
Bosanske poratne slike
banjalukaforum.com
Privatni fakulteti, razbijanje mita!
28 Jan 2007
AKADEMSKA MAFIJA
Srpsko-ruski doktori iz Novog Sada
DIVLJI DOKTORATI PREDSJEDNIKA RAJKA KUZMANOVIĆA
Predsjednik Republike Srpske RAJKO KUZMANOVIĆ, uz brojne državničke obaveze, pod stare dane se posvetio se i (međunarodnoj) akademskoj karijeri čiji je vrhunac doživio izborom za prorektora fantomskog Slavjanskog univerziteta u Moskvi, istureno odjeljenje Novi Sad; Predsjednik/prorektor je u vrlo kratkom roku odštancao desetina bezvrijednih papira kojima je brojne političare iz Republike Srpske proizveo u doktore i magistre iz različitih naučnih oblasti
Tihomir Gligorić, Ostoja Kremenović, Miroslav Mikeš, Perica Bundalo... doktorirali „po skraćenom postupku“ na nepostojećem Univerzitetu akademika Kuzmanovića!
Nekada davno, a mnogo bolje nije ni sada, većina stanovnika Bosne i Hercegovine, pogotovo onih starijih, nije znala rastumačiti pojam doktor.
Tako je svaki liječnik opšte prakse sa završenim medicinskim fakultetom bio i ostao doktor sa velikim „D“, a oni pravi doktori nauka, akademska elita svake zemlje uglavnom je ostajala neprimijećena i neinteresantna običnom puku.
U međuvremenu, situacija se nije mnogo promijenila.
Kad je muka i bolest, svi idu doktoru, nose jaja, rakije, bajadera i koverte da se nađe, a akademci sa sedmim stepenom stručne spreme, ako su pošteni koliko i obrazovani, nadaju se samo uvođenju platnih razreda.
Ipak, kada smo izašli iz mračne ere socijalizma koji nas je tušio 50 godina, sve više je onih koji bi da konačno dobiju prestižno zvanje doktora nauka, kako bi se u nadolazećem kapitalizmu što bolje udomili. Ne birajući sredstva, poslije rata smo naglo poboljšali prosjek završenih fakultetlija, magistara i doktora, kojima je, barem u RS-u, trebalo samo dva svjedoka da napismeno potpišu da je dotični studirao i završio.
Sva dokumentacija smatrala se nestalom u ratu.
Kada su se svi koju su to htjeli uz svjedoke fakultetski obrazovali, stiglo je vrijeme za marksistički rečeno - društvenu nadogradnju.
Za četiri hiljade maraka po godini, nebitno da li se radi o državnom ili privatnom fakultetu, dobijate zvanje magistra, dok je doktorat poprilično skuplji, a godina nije ispod sedam hiljada maraka. Ne vrijedi džaba ona poslovica „znanje je imanje“.
AKADEMIK FALSIFIKATOR
Kako RS ne bi bila samo „bolji bh. entitet koji doživljava ekonomsku i privrednu renesansu“, pobrinuo se upravo genijalni autor ovih riječi koji stoji iza 20 falsifikovanih diploma, predsjednik RS-a i član Akademije nauka i umjetnosti RS (ANU RS) Rajko Kuzmanović.
Vremešni Kuzmanović, doktor prava, cijelu svoju karijeru, kako piše na zvaničnoj internet prezentaciji predsjednika RS-a, posvetio je sopstvenom usavršavanju.
Ovaj predratni član Centralnog komiteta Saveza komunista Bosane i Hercegovine, osim što je bio profesor na Pravnom fakultetu u Banja Luci, radio je na i na privatnim fakultetima „Apeiron“ i Fakultetu poslovne ekonomije. Takođe, osim silnih funkcija koje je obavljao za 50 godina, koliko aktivno radi, pred samu starost, izabran je i za prorektora Slavjanskog univerziteta u Moskvi (Magen).
Da li mu je tada sinula ideja o tome da obrazovno nadogradi i prijatelje nije nam poznato, jer predsjednik RS-a ne daje izjave za medije još otkako je došao na dužnost, osim u izuzecima kada čita napisane govore na brifinzima za novinare.
Uglavnom, ovaj prosvijećeni univerzitetski profesor nanio je najveću akademsku sramotu Republici Srpskoj, otkako je ona kao entitet i nastala.
Naime, Kuzmanović je kao prorektor pomenutog moskovskog univerziteta, odlučio, sam potpisao i nostrifikovao diplome za 24 osobe. Prvo je dobar dio njih sam potpisao kao profesor Slavjanskog univerziteta, a potom ih kao predsjednik Komisije za nostrifikaciju diploma na Fakultetu poslovne ekonomije i nostrifikovao, odnosno priznao kao ispravne!
Ova nesaglediva akademska sramota, ne samo po Kuzmanovića, već i po sve one koji su na taj način stekli fakultetske, magistarske i doktorske diplome, prošla bi sasvim nezapaženo da neko „anoniman“ nije dostavio kopije diploma entitetskoj prosvjetnoj inspekciji.
Na osnovu istrage nostrifikacija je poništena kao i stručna zvanja.
POLITIČKI KRITERIJ
Jedna od poznatijih političkih ličnosti RS-a, kadar SNSD-a Miroslav Mikeš pristao je da komentariše svoj doktorat na temu „Političko-pravne pretpostavke nezavisnosti sudstva u RS“.
„Sve je to dio kampanje protiv mene, Tihomira Gligorića i Rajka Kuzmanovića. Svoj doktorat sam odbranio u Novom Sadu, odštampao i prodao u hiljadu primjeraka“, iznosi svoju stranu Mikeš.
Dodaje da su mu „na odbrani bili predstavnici američke ambasade, te da je dobio čestitku OHR-a“, kao da će time odbraniti vjerodostojnost svoga doktorata.
Kako su sve diplome, kao i nalazi inspekcije i odluke koje je donijela u posjedu Slobodne Bosne, a ovaj poznati banjalučki pravnik koji je uz doktorat dobio i prezime „Andrievič“ upozorio da ne pišemo „neistine“, citiraćemo samo najzanimljivije navode iz zaključaka entitetske prosvjetne inspekcije.
- diplome su izdate u Moskvi, a sadržaj pojedinih diploma je pisan na srpskoj jeziku. ćiriličnim pismom, a pojedine diplome i latiničnim;
- diplome su izdate na različitim obrascima, te je moguće uočiti da se kod pojedinih diploma razlikuje pečat.
Nadalje, inspekcija navodi da Fakultet poslovne ekonomije koji je nostrifikovao diplome nije vodio „poseban spisak o nostrifikaciji, već je isti vodio u svesci“, te da ovaj fakultet ima neovjerenu fotokopiju licence za Međunarodnu akademiju humanitarnih i prirodnih nauka iz Moskve.
- Republičkoj upravi za inspekcijske poslove je dostavljen akt ENIS centra nadležnog za priznavanja visokoškolske ustanove u Ruskoj Federaciji u kome se navodi da Slavjanski humanitarni univerzitet nije državna i nije akreditovana ustanova koja izdaje visokoškolske diplome sa svojim nazivom, zaključuju inspektori.
KOZMETIČKO-MEDICINSKI DOKTORI
Osim Miroslava Andrieviča Mikeša, novopečenog doktora političkih nauka, spornu diplomu dobio je i socijalista Tihomir Spasoevič Gligorić, direktor entitetske Uprave za imovinsko-pravne poslove, poznat po tome što je u prvom redu stajao na sahrani Slobodana Miloševića. I on je sada doktor političkih nauka.
Svoju novostečenu diplomu unovčio je i Ostoja Kremenović, bivši potpredsjednik Vlade RS-a za prvog mandata Milorada Dodika, a sada profesor na fakultetu kozmetologije i estetike(?!), zatim Mile Radišić, bivši direktor Lutrije RS-a (isto za Dodikovog prvog mandata), a sada glavni akter nezakonite privatizacije banjalučke Medicinske elektronike (što pokazuje da je, ipak, s pravom stekao zvanje magistra finansijskog menadžmenta), jer je zgradu i zemljište u centru grada vrijedno milione kupio za 200 hiljada maraka.
Bez magistrata iz ekonomskih nauka bi mogao ostati i Perica Koljanin, zaposlenik Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS-a, dugogodišnji šef banjalučkog OMI-ja, protiv kojeg se već godinama vodi krivični postupak za nezakonitu prodaju stanova.
I Perica Bundalo, bivši ministar unutrašnjih poslova i jedan od glavnih aktera afere Srpske šume, mogao bi ostati bez doktorata iz politikologije, što svjedoči da Kuzmanović nije sebično i uskostranački verifikovao diplome samo SNSD-ovcima, već i kadrovima drugih partija.
Ostala imena nije vrijedno ni pominjati, jer očigledno nisu uspjeli da se sa svim stručnim znanjem uspnu u političkom i ekonomskom životu RS-a.
Kako to kaže prof. dr Ivo Komšić sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, bez mnogo zadiranja u temu, ostaje činjenica da je ovo „najveća akademska sramota koja je zadesila BiH“ i pitanje koje postavlja više retorički: Nije mi jasno ko bi normalan potpisao takve diplome?
Odgovor se zna.
Svi dokumenti koji su u posjedu našeg lista proslijeđeni su Ministarstvu prosvjete, nadležnom tužilaštvu i drugim relevantnim organizacijama.
Zašto ne odgovaraju, također je poznato.
Lažne diplome imaju njihove kolege, šefovi, svi entitetski moćnici, a na kraju ih je potpisao predsjednik RS-a.
Za utjehu istoričarima i politikolozima u BiH, ali i Srbiji koji srpski akademski krug smatraju jednim od tri stuba pogubne i smrtonosne politike vođene u posljednjih 20 godina, ostaje činjenica da sa novim naučnim krugom sigurno neće imati brige.
Zašto ćuti ministar Anton Kasipović.
KASIPOVIĆEVA ZATVORENA USTA
Ulje na vatru dodali su i iz srbijanskog Ministarstva prosvjete, koji su kolegama iz RS-a pismeno poručili da „Slavjanski Humanitarni Univerzitet MAGEN iz Moskve nema dozvolu za rad“ na teritoriji ove države, samim tim ni u Novom Sadu i Sremskoj Mitrovici gdje su navodno branjeni doktorati.
Ministar prosvjete RS-a Anton Kasipović za sada mudro šuti, te poziva također i novinare na šutnju dok se ne završi istraga.
O prijedlozima i nalazima svoje inspekcije se ne izjašnjava, a kamoli o kolegama iz SNSD-a i ministarstava u Vladi RS-a, koji imaju sporne diplome. Optužnica za krivično djelo falsifikovanja ili lažnog predstavljanja tabu je tema u „boljem bh. entitetu“, a tek pomen da bi predsjednik RS mogao sjesti na optuženičku klupu...
Rekorder Grujo Bjeković
ROMANIJSKI SNSD-OVAC ZA JEDAN DAN „OČISTIO GODINU“
Grujo Bjeković, bivši zamjenik ministra sporta za vrijeme Radovana Karadžića, potukao je znanjem sve dosadašnje rekorde.
Ovaj bivši predsjednik SNSD-ovog Regionalnog odbora sarajevsko-romanijske regije, prema dokumentima „Slobodne Bosne“, trebao bi ući u Ginisovu knjigu rekorda po nataloženom znanju.
Naime, Bjeković je za jedan jedini dan položio svih sedam ispita na postdiplomskom studiju u Novom Sadu, a tri mjeseca kasnije, u futroli je pored magisterija imao položen doktorat. Ko zna-zna.
Пријавите се на:
Коментари (Atom)