O novoj zbirci poezije Darka Cvijetića
Masovne razglednice iz Bosne
Piše: Alan Pejković
Veličina slova:

Photo: Todor Skakić
Nakon masovnih grobnica živimo sa "tišinama u grlu" srećuci naše "školske iz čaršije" koji su "zbog dometa Facebooka zaboravili minobacače". Osjećaj "svejednosti" koji čini da se "muha može čuti u nama" također čini da svi postajemo "insekti" što "sakupljaju mrtve dječake u teglice". A sve tako isto, identična boja naših krvi i dominacija crva, zadnjih sudija s kojima se suočavamo i koji "ne dijele ljude po vjeri... nego po sandučnoj muci do njih"

Razglednice su tu da uhvate onaj specifični momenat koji pokušavamo prenijeti našim najdražim sa neke turističke destinacije na kojoj smo se obreli. Najčešće tražimo one sa najefektnijim slikama, obično utopljenim u blještavilo svjetala ili u opću veselost plaža, potom našaramo par fraza o tome kako je sve divno, i pošaljemo ih negdje daleko od mjesta na kojem smo trenutno. Kada se nađu u rukama naših voljenih, ovi mali kuriri pažnje i foliranja u jednoj kompaktnoj smjesi, kokteli idealiziranih slika i naših, manje ili više toplih ali čecto probranih riječi, postaju sredstvo pomoću kojeg smo mi dinamički premostili i prostor i vrijeme i dočarali nekom drugom naš doživljaj nekog grada ili osunčane morske obale.

Masovne grobnice su, pak, statički monument zločinaštvu. Vrijeme i prostor su ovdje sitno izmrvljeni među grumenjem zemlje, smrt postaje provjerena glasina kroz svaki leš koji trune i sve što nam ostaje su riječi kojima bilježimo to što kasnije nazivamo historijom. Ili poezijom. Već u naslovu pjesničke zbirke Masovne razglednice iz Bosne pjesnika i pozorišnog djelatnika Darka Cvijetića, naznačeno je stapanje motiva masovnih grobnica i razglednica, naizgled nespojivih motiva u normalnom svijetu.

Cvijetićeva zbirka, četvrta pjesnička u njegovoj umjetničkoj karijeri, bi u normalnoj državi bila bar omanji kulturni događaj. Kako je Bosna i Hercegovina daleko od bilo kakve slične kategorizacije, Cvijetiću je trebalo dugo da nađe izdavača. Kako se radi o izvanrednom djelu antiratnog modusa, tegobnom, bolnom, zahtijevajućem i nadasve originalnom, stavljanje zbirke na "čekanje," i nije osobito iznenađujuće. Narodima treba još poezije o bezgrješnosti sopstvene kolektivne svijesti ili pak, jeftinih srceparajućih naduravanja voli me-ne voli me, koja idu od kafanskog štiha sijedih pjesničkih glava zaburenih u prazne čaše pa sve do ružičastih izlaganja nadobudnih pjesnikinja koje konstantno otkrivaju svijet. Svijet u kojem Darko piše i boravi je drugačiji. Preplavljen bolom koja traži suočavanje, to je svijet u kojem

Psi uz graničare civiljuju.
U masovnim grobnicama
Klupe su sve praznije.

Svijet u kojem dođeš na rat kao na čaj u pet," u kojem "ništa ne pomaže rečenicama," zemlja koja "se okreće da ne kapamo gore" krv našu, taj nikad sasvim potrošeni nusprodukt ratova.

Masovne razglednice iz Bosne će aterirati u vaše srce sasvim neočekivanom putanjom. Antiratnost zbirke, njen sačuvani, usparani individualni humanizam, kategorija koju danas pokušavaju preoteti etnički kolektiviteti u svom vrištanju bez dna, je, čini mi se, neponovljiva u smislu svoje jedinstvenosti, orijentacije prema boli, gledanja u oči svih nemani koje su još uvijek oko nas u medijskoj igri nezavršenosti balkanskih ratova. Potraga za nebom, metafizička i bolna, postaje otežana danas, u ovom svijetu koji smo naslijedili sa pečatom ratnih zločina, jer kako Cvijetić kaže:

Koliko neba treba -
Ako ga i oni traže
Koji su skrivali grobišta?

Nakon masovnih grobnica živimo sa "tišinama u grlu" srećuci naše "školske iz čaršije" koji su "zbog dometa Facebooka zaboravili minobacače". Osjećaj "svejednosti" koji čini da se "muha može čuti u nama" također čini da svi postajemo "insekti" što "sakupljaju mrtve dječake u teglice". A sve tako isto, identična boja naših krvi i dominacija crva, zadnjih sudija s kojima se suočavamo i koji "ne dijele ljude po vjeri... nego po sandučnoj muci do njih."

Jezička kompleksnost ove poezije se reflektira ne samo u Cvijetićevom izvrsnom smislu za stvaranje novih riječi, pletenje efektnih kovanica, ili pak u čestoj neočekivanosti njegovih snažnih poetskih slika već i u čistom poigravanju sa jezikom, tim oruđem i punoće i praznine, ali svakako možda jedinim oruđem i oružjem koje nam omogućava preživljavanje. Jezikom danas stapamo čistotu snijega, taj istrošeni simbol nevinosti sa zlom koje u njemu skriveno obitava:

Pa hulja pa hulja
Pahulja
Pa snijeg.

Uzaludno bi bilo nabrajati Cvijetićeve jezičke inovativnosti na mikro-nivou ove zbirke, riječi kao što su buncizam, napraporen, prstokršje, mrazarije, otišlost, nedogodiv, samsao se Kafka i sličnih originalnih tvorevina kojima ova zbirka pršti, jer se radi o pjesmotvorju koje podjednako dobro funkcionira i na nivou pojedinačnog stiha, ali i cjeline koja, maljevski snažno ali i klinički precizno, razara ljudsku nevinost iz perspektive postzločinackog svijeta. U zbirci, dakle, postoji čitav niz nezaboravnih stihova, da si dopustim mrvicu patetike, koji funkcioniraju unutar svojih pjesničkih cjelina, ali ostaju prvenstveno zapamćeni i po snazi individualne poetske slike, kao recimo kad Cvijetić povezuje poznatu situaciju iz Crvenkapice sa ratnim kontekstom:

Kako su ti kako su ti
Velike oči
Rekla je snajperisti.

Ili, drugi primjer, stara brojalica iz djetinjstva koja u užasu rata nenadano poprima obrise potpune morbidnosti:

O mrak...
Sava raka tini.
Bija baja.
Tamna
Sava raka.
Tini bija
Tika taka bum.

Iako su i tematski i na nivou vokabulara sve pjesme zbirke uvezane i prožimaju se stvarajući originalno pjesničko tkivo koje vrišti svojom antiratnošću, postoje ovdje i pjesme koje, bar naizgled, iskaču iz tematskog koncepta, ali koje nisu nimalo manje bolne zbog toga, kao što je to slučaj sa pjesmom Preplišani medo, potpuno nevjerovatno, u poetskom smislu, uspjelom vinjetom o dječijoj bolesti, tragedijama mladih života koji se gase zbog proizvoljnosti sudbina koje su nam dodijeljene. Ova pjesma, i još nekoliko njih, će vam se urezati ne samo u moždane vijuge, već predstavljaju onaj dio Cvijetićevih stihova pri čijem čitanju će vam "riječi ," sasvim polako, i sasvim neminovno, "ucurivati u oči". Razgranatost prenesene boli, moćna a kapilarno sitna, djeluje kao koheziona sila u Cvijetićevom mračnom univerzumu. Istovremeno je taj mrak nabijen suptilnom toplinom.

Ako postoji išta što bi se ovoj zbirci moglo prigovoriti, to je, vjerovatno, pjesnička tendencija da postavi nivo apstrakcije u pojedinim pjesmama previsoko, čak i za uvježbane i pripremljene čitateljke i čitatelje. Ipak, više od svega, ova zbirka kao "rafalski razmak među mecima" opominje na vezu između razglednica i masovnih grobnica. Jer, šta zapravo još reći o zločinima nakon ovog Cvijetićevog stiha iz pjesme O pasjim sinovima, Borise Davidoviču:

Prvo je njoj kazao
Kako ima duboke oči.
Kasnije se nama kleo
Da su mu to
Najdublje
Izvadene oči.

Uvijek je, kako Cvijetić kaže, "godinu dana od nečije smrti".

* Tekst preuzet sa prijateljskog Marginalca

OSMANLIJSKO CARSTVO

OSMANLIJSKO CARSTVO

Osmanlijsko carstvo je započelo kao vrsta "pokrajinske begovine" (na turskom, uç beyliği), ili "grofovije“ unutar Seldžučke države u Anadoliji, poznate kao Rumski sultanat iz 13. veka, kada je, prema predanju, Osman I (1299. g.)proglasio nezavisnot svoje begovine i postao pročelnik Osmanlijskog carstva.
Uspon (1299–1453)
Uspon carstva je definisao držvu i dao joj karakter i pečat. Osmanlije su definitivno zauzele svoje mesto u istoriji zahvaljujući Mehmedu II Osvajaču.
Osvajanjem Konstantinopolja, jedna od prvih stvari koju su muslimanski Turci učinili je bila promena imena grada, koji je od sada postao poznat kao "Istanbul".
Osman I se smatra osnivačem carstva, po kojem je ono i nazvano; Osman je bio prvi beg ("bey") koji je proglasio nezavisnost Osmanlijskog carstva. Dok su se druge turske "begovine" međusobno borile, Osman je prošio granice carstva dalje prema Bizantiji. Za vreme njegove vladavine, prestonica je premeštena u Bursu, grad u severozapadnoj Anadoliji. Osman je iskovao prvi novčić sa svojim imenom na njemu, time pokazujući poverenje koje je stekao.
Mehmed II Osvajač imao je svega 22 godine kad je postao sultan; on je bio poznat kao naobraženi ratnik. Svoju vojnu sposobnost je pokazao osvajanjem Carigrada. Mehmed je takođe uživao punu podršku carstva, što mu je pomoglo pri reorganizaciji državne strukture i vojske.
Širenje (1453–1683)
Jačanje osmanlijske sile može se podijeliti na dva karakteristična perioda. Prvi period označava stabilna osvajanja i uspon - od zauzimanjaKonstantinopolja, 1453, do smrti Sulejmana Veličanstvenog, 1566. Bio je to period zapanjujućih postignuća Osmanlijskog carstva. Nakon osvajanja Konstantinopolja, Osmanlije su porazili Srbe u Kosovskoj bici, 1389, što je utrlo put daljem širenju u Evropu.
Sultan Mehmed II. pripojio je područje Bosne Osmanlijskom carstvu 1463. godine.
Sultan Selim I Mrgodni (1512-1520), proširio je istočne granice carstva, poražavanjem safavidske Persije u Bici kod Čaldirana, 1514, i osnivanjem mornarice na Crnom moru. Selimov naslednik, Sulejman Veličanstveni će još dalje proširiti carstvo i njegovu moć. Nakon osvajanja Beograda, Sulejman osvaja Mađarsku u Bici kod Mohača, marširajući pravo do pred zidine Beča, 1529. (Kao što će se kasnije pokazati, bio je ovo krajnji domak Osmanlijskog carstva, nakon kojeg više nije bilo moguće dalje napredovati.) Na Istoku, suni sultan i halifa Sulejman je od iranskih šiita oduzeo Bagdad, 1535, omogućavajući Osmanlijama kontrolu nad Bliskim Istokom.
Tokom ovog perioda, vešti arhitekta i inženjer bio je čuveni Mimar Sinan, tj. "Arhitekt Sinan," koji je bio član Selimove inženjerske ekipe. Kasnije je Sinan je unapređen u glavnog arhitektu što mu je dalo privilegiju da dizajnira, razvije i nadogradi osvojene gradove, zasnivajući se na gradskom planu.
Svoje Zlatno doba Osmanlije su dostigle za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.
Do okončanja 230 godina fantastičnog uspona doveo je kraj širenja u Evropi. Opsada Beča nije vodila osmanlijskom širenju u Nemačku. Turci su stigli do Beča u odgovoru na mešanja austrijskih Habsburgovaca u pitanja Mađarske. No, ovo je neke od osmanlijskih prijatelja pretvorilo u neprijatelje. Katolički papa je čak zanemario svoje sekularne interese da bi pozvao na opšti Krstaški rat protiv Osmanlijskog carstva. Tokom narednih nekoliko desetina godina, Osmanlijsko carstvo je postalo ne samo osvajačka sila, nego i oruđe u evropskoj politici.
Stagnacija (1683–1827)
Više od vek i po posle Sulejmanove opsade, u Bici kod Beča, 1683, Osmanlijsko carstvo je izgubilo svoje uporište u Evropi. 1699, po prvi put u svojoj istoriji, Potpisivanjem Karlovačkog mira Osmanlije su priznale da austrijsko carstvo može potpisati sporazum na ravnoj nozi. Ovome je između ostalog prethodio gubitak zemlje koja je bila u osmanlijskim rukama cela dva vijeka. Nakon ovih događaja, Osmanlijskim carstvom su vladali sultani koji nisu bili ravni Mehmedu II, Selimu I i Sulejmanu I.
Tokom perioda stagnacije, Osmanlije su oslabili ratovi, posebno oni protiv iranskih šiita, Litvansko-poljske kraljevine, Rusije i Austro-Ugarske. Osmanlije su uspjele da poraze Ruse u Bici kod Pruta, 1712, i Austrijance, 1736, ponovo zauzimajući prethodno izgubljene teritorije u Evropi. Kasnije, u Krimskom ratu, Osmanlije će stupiti u savez sa Britancima i francuzima da bi porazili Ruse.
Požarevački sporazum je dao daha kratkom miru, koji je uslijedio između 1718–1730.
Promene u osmanlijskoj politici prema Evropi su već davale vidne znakove. Carstvo je počelo da utvrđuje gradove širom Balkana, koji će postati bedemi odbrane od ekspanzionističkih namera Evropljana. Zavedene su dodatne javne mere poput smanjenja poreza, poboljšanja javnih odnosa, uspostavljanja konzularnih predstavništava i prvih građanskih investiranja u industriju. Bio je to period poznat pod romantičarskim imenom "doba lala" (na turskom, lale devri), po čuvenim raskošnim vrtovima lala u kompleksu carigradskog dvora.
No, naučni napredak Osmanlija pred zemljama Evrope je u međuvremenu znatno opao, dok su evropljani ubrzali svoja naučna dostignuća širom ovog kontinenta. Osmanlijsko carstvo nije bilo u tehnološkom koraku sa svojim evropskim takmacima, što se ubrzo pokazalo poraznim.
Austrija i Rusija su dobile ratove i teritorije, dok su oblasti osmanlijskog carstva kao što je Egipat faktički iako ne i formalno postale nezavisn. Tokom ovog perioda, koji se poklapa s početkom vladavine sultana Selima III (1789-1807), poduzeti su napori ka modernizaciji sistema. No, mnoge od reformi koje je ovaj sultan pokušao da zavede kako bi revitalizirao carstvo, zakočile su konzervatne snage širom Osmanlijskog carstva, bilo kao religiozni kadrovi ili kao korumpirani janičari.

Propadanje (1828–1908)

Sa propadanjem Carstva poklopili su se procesi reorganizacije i transformacije u svim vidovima života Carevine, dakle ne samo u životu Turaka Osmanlija, nego i ostalih podanika unutar ove ogromne države.
Tanzimat je bio period reformi koje su trajale od 1839-1876. Tokom ovog perioda oformljena je moderna vojska i reformisan bankovni sistem, dok su moderne fabrike zamenile zanatska udruženja tipa. Ekonomski, Carevina je vodila muku kako da evropskim bankama otplati dugove, dok je vojno imala problema da se odbrani od strane okupacije (Egipat je, na primjer, 1798. okupirala Francuska, dok su Kipar zauzeli Britanci, 1876).
Osmanlijsko carstvo je prestalo ulaziti samo u konflikte i počelo sklapati saveze. Sklopljeni su mnogi savezi sa zemljama kao što su Francuska, Holandija, Velika Britanija i Rusija. Kao
primer može se navesti Krimski rat, u kome su se Britanci, Francuzi, Osmanlije i drugi, ujedinjeni u alijansu, borili protivi carske Rusije.
Od svih ideja koje su Osmanlije usvojile sa zapada, najuticajnija ideologija je bila etnički nacionalizam, ili kako se u to vrijeme zvao, religija modernog svijeta. Nisu Osmanlije imale posla sa etničkim nacionalizmom samo u granicama svog carstva, nego i van njih. Pobune su imale veliki uticaj na mnoge grupe tokom 19. veka. Tvrdi se da su ove pobune odredile put kojim su Osmanlije morale krenuti tokom 20. veka, ali je retorika o razlozima pobuna u 19. veku oštro podjeljena. Osmanlije tvrde da se izvor međuetničkim konfliktima treba tražiti u njihovoj dinamici koja je podržavala konflikte sa skrivenim ciljevima. U periodu pada carstva su ostvarena mnoga dostignuća, kao što je organizacija ekonomije, vojske, komunikacije itd. Međutim, slaba Osmanlijska država nije bila u stanju da eliminiše nadolazeće posledice etničkih pobuna.
Mladi Turci su bili grupacija Osmanlija koji su bili obrazovani na zapadnim univerzitetima i koji su verovali da konstitucionalna monarhija može ublažiti socijalno nezadovoljstvo u Carstvu. Međutim, kroz vojni udar, İttihat ve Terakki Cemiyeti je prisilio sultana Abdulaziza da napusti svoj tron u korist Murata V. Međutim, Murat V se pokazao mentalno bolesnim pa je skinut s vlasti nakon nekoliko meseci. Princ Abdulhamid je pozvan da preuzme vlast pod obećanjem da proglasi konstitucionalnu monarhiju, što je on i učinio 23. novembra 1876. Ustav je nazvan Kanun-i Esasi na turskom (Osnovni Zakon).

Raspad (1908–1922)
Raspad je počeo ustoličenjem Druge ustavotvorne vlade.
Pred kraj 19. veka stvorene su tri nove balkanske države, Srbija, Bugarska i Grčka, koje su, zajedno sa Crnom Gorom, tražile dodatne teritorije unutarAlbanije, Makedonije i Trakije, prostranih oblasti pod turskom upravom. Ovo je bio jedan od uzroka Balkanskih ratova, 1912-1913. U početku, ove su države, ohrabrene Rusijom, potpisale niz sporazuma iz 1912: Srbija i Bugarska, u martu, a Grčka i Bugarska, u maju iste godine. Crna Gora je potom potpisala sporazume sa Srbijom i Bugarskom, u oktobru 1912. Srpsko-bugarski sporazum je izričito zahtevao podelu Makedonije, što je dovelo do Prvog balkanskog rata, da bi ubrzo potom usledio Drugi balkanski rat.


U konačnom pokušaju zadržavanja vlasti i povraćaja barem nekih od izguljenih teritorija, osmanlijski trijumvirat, pod vođstvom Enver Paše, je stavio Osmanlijsko carstvo na stranu Centralnih sila. Na početku Prvog svetskog rata, carstvo je imalo izvesnog uspeha. Saveznici, u čijim su redovima bile i ANZAK snage, su poraženi u Bici kod Galipolja. Na Kavkazu, Osmanlijsko carstvo je poraženo u nizu bitaka, tako da su Rusi osvojili Trabzon, na Crnom moru, i Erzurum i Van, u severoistočnoj Anadoliji.
Na kraju Prvog svetskog rata, Saveznici su, udruženi sa Arapima i Jermenima, konačno porazili Osmanlije, nakon čega su osmanlijske teritorije pripojene novonastalim državama i protektoratima. Tajnim sporazumima je usledio Sporazum u Sevru (Sèvres), koji je sa Saveznicima potpisali predstavnici sultana Mehmeda VI. Međutim, sporazum nikad nije stupio na snagu jer ga nisu priznali članovi turskog republikanskog pokreta, na čelu s Kemalom Atatürkom. Republikanci su iskoristili ovu priliku da proglase punopravnu novu vladuTurske, time zamjenjujući monarhiju, sa sedištem u Istanbulu, sa republikom, premještajući vladu i glavni grad u Ankaru, u srednjojAnadoliji.
U 2. polovini XVIII i 1. polovini XIX veka Otomanska imperija je bila zauzeta obrambenim ratovima protiv Austrije i Rusije te protiv ustanaka u balkanskim zemljama. Ujedno je ovo razdoblje duboke unutrašnje, prvenstveno ekonomske krize, koju turska uprava nastoji svladati, ali mere koje u tu svrhu bira ili nisu bile pogodne, ili nisu bile dovoljne, ili ih vlada nije bila u stanju provesti. Zbog toga ta država nezaustavljivo ide k svom rasulu.
Pokušajmo to pobliže objasniti. Već od početka Turska je bila osvajačka država. Za nju je ratni plen bio bitan: njime je ona plaćala i nagrađivala svoje borce a on je ujedno omogućavao da se oni koji se nalaze na višem položaju mogu odavati raskoši i uživanju. Dok je bilo uspešnog osvajanja, vojska je bila zadovoljna a porezi za podanike bili podnošljivi, pa je vladao relativno miran poredak. Tako je to bilo u XV i XVI stoleću pa i na početku XVII. Kad su prestala osvajanja, kad su ratovi za Turke donosili državi gubitke, pojavili su se u državnoj blagajni strahoviti manjkovi pa turska uprava nije imala čime plaćati vojsku i podmirivati ostale državne troškove. Da se domogne novca, država je pribegavala sve većem i većem oporezovanju stanovništva, pa tako porezi postaju sve teži, sve raznovrsniji i brojniji. Normalno bi bilo da poreska opterećenja snose svi građani srazmerno svojoj ekonomskoj snazi. U Turskoj je, međutim, vojnički stalež (janjičari i spahije ) bio od ovih tereta izuzet; u gradovima su se trgovci i obrtnici domogli janjičarskih povlastica prostim upisivanjem u njihovu organizaciju ili time što su bili posednici čifluka. Sav teret, prema tome, spao je gotovo isključivo na seljake. Oni nisu bili u stanju platiti porez pa su se morali zaduživati, uz visoke kamate. To je bio siguran put do gubljenja vlastitog poseda - da postanu kmetovi s vrlo teškim obvezama (besplatni rad begu na njegovu zemljištu, besplatno popravljanje tvrđava i puteva, dovoženje hrane, oružja i municije i za vojsku i sl.). Istina, Otomanska imperija je krajem XVIII veka pokušala obvezati i povlaštene slojeve na plaćanje poreza (Mustafa III. g. 1765) ali su se oni tome snažno oduprli. Ubiranje poreza vlast je poveravala zakupnicima (haračlijema), čije su metode ubiranja poreza stvarale dodatni otpor stanovništva.
To je dovelo do niza pobuna u turskim provincijama, njihovog osamostaljivanja, smanjivanja područja Otomanske imperije i njene definitivne propasti, a na njenim temeljima do nastanka moderne Turske države republikanskog tipa.

***
Turska je danas demokratska, sekularna, unitarna, ustavna republika čiji je politički sistem . utemeljio 1923. godine Mustafa Kemal Atatürk. Od tada se politika države počela okretati zapadu, tako da je Turska danas članica mnogih zapadnih organizacija kao što su Veće Evrope, NATO, OECD i OEBS. Turska je 2005. počela pregovore za članstvo u Evropskoj uniji. Istovremeno država održava i pojačava svoje političke i privredne odnose s istočnjačkim zemljama.
.

google.com

MSN.com

FAŠIZAM

PREPORUKA ZA ČITANJE Onlajn magazin, Četvrtak, 18 Veljača 2010. ASIM MUJKIĆ: Test na simptome fašizma u BiH

Autor asim mujkić

Test se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu odgovarajuće bodovati. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno Jedno od najaktuelnijih pitanja koje se uporno, i to već više godina, provlači u javnim raspravama i publicistici, istina samo u pojedinim dijelovima BiH, glasi: Ima li fašizma ili naznaka fašizma u našoj društveno-političkoj zajednici? Dakako, ako izuzmemo olako medijsko čašćenje kvalifikativima 'fašiste', 'fašističkog govora' i slično, ako pri tome uzmemo u obzir činjenicu da ozbiljnija znanstvena istraživanja o tome nisu poduzimana, mislim da je pitanje, ma kako na prvi pogled radikalno zvučalo, itekako smisleno i zaslužuje barem neki pokušaj odgovora. U prilog ovoj tvrdnji govore i neke činjenice koje neprijatno upućuju da ipak 'ima nečeg u svemu tome': kada skupština jednog od entiteta izglasa povlačenje potpisa 'svog naroda' sa Deklaracije ZAVNOBiH-a, pri čemu se negira sami kamen temeljac naše političke zajednice koji se izražava u odlučnom antifašizmu, kada se datum koji obilježava svrstavanje BiH u porodicu antifašističkih nacija odbija proglasiti državnim praznikom, kada narodni poslanici pokreću inicijative o zabrani komunističkog (čitaj: antifašističkog) znakovlja, kada se sistematski što kroz publicistiku, što kroz pseudonaučne studije, pa čak i kroz školske udžbenike – a da ne pominjemo ratna događanja od 1992 do 1995 - rehabilitiraju one reakcionarne vojne i paravojne formacije i pokreti koji su se nedvosmisleno našli na poraženoj strani u Drugom svjetskom ratu, razloga za brigu imamo na pretek. Ako tome dodamo i našu svakodnevnu političku praksu od poslovične diskriminacije po etničkom osnovu na svim nivoima vlasti, preko činjenice da gotovo nikom od odgovornih nosilaca vlasti nije bilo problematično (do strasburške odluke) što živimo u implicitno anti-semitskoj državi u kojoj Jevrej nije mogao naprimjer biti član Predsjedništva BiH (naravno, niti ogromna većina ostalih građana BiH bili oni 'konstitutivni' ili ne), do 'rasističkog' govora koji je postao gotovo brand javnih ličnosti i medijskog huškanja na one 'druge' i marginalne, stvari utoliko postaju beznadežnije. U pokušaju da skiciram upotrebljiv odgovor poslužit ću se analizama fašizma Rastka Močnika (Koliko fašizma, Zagreb, Arkzin, 1999) i Umberta Eca („Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9). Psihologizacija politike Najprije valja konstatirati da su države kao što je BiH, prema opisu Rastka Močnika, „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja 'u tranziciji' sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Odlika takvih zemalja 'prema vani' je „podređeno partnerstvo s metropolitanskim elitama“ (str. 65), dakle nešto kao sluganski odnos prema realnim centrima moći (npr. Bruxelles, ali i Beograd, čak Moskva), a 'prema unutra', društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65). Pomenute karakteristike naprosto se mogu uzeti kao lična karta BiH: nacionalistički kolektivizam, rasistički i govor mržnje, kult moći koji, u našem slučaju, ima 'halal certifikat' 'svojih' vjerskih institucija, klijentelizam i korupcija karakteristike su svakodnevnog političkog odlučivanja, nametnuta etnička matrica stalno potkopava svaku inicijativu civilnog društva, dok antiintelektualizam sprečava svaku racionalnu kritičku poziciju otvarajući prostor psihologizaciji politike kao jednoj, prema Močniku, „od temeljnih karakteristika fašizma“ (str. 88). Ono što već na prvi pogled postaje jasno je da kod nas ne možemo govoriti o jednom ideološki zaokruženom, unutarnje-logički koherentnom fašističkom poretku. Utoliko je teže dati eksplicitan odgovor na pitanje na što referiramo kada kažemo 'fašizam' danas u našem društvu. Čak niti jedini institucionalizirani oblik fašizma kakav je zabilježen u Italiji od 1922. do 1943. godine nije mogao da se pohvali svojom sveobuhvatnošću, sistematičnošću što bi mu priskrbilo karakteristiku totalitarnog poretka. U tome su njemački nacizam i sovjetski staljinizam bili daleko 'uspješniji'. Umberto Eco primjećuje da je „italijanski fašizam zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitaran – ne zato što je bio previše blag, već zbog filozofski slabe ideologije“ (str. 88). Već sam ranije pisao kako etnopolitički poredak nije zasnovan na nekoj jasnoj ideološkoj pretpostavci. Naime, „doktrina i principi“ etnopolitike predstavljaju naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih fragmenata, fraza, poznatih političkih doktrina i principa: socijalizma, liberalne demokratije, fašizma, romantičkog nacionalizma, ali također i naročitu vrstu „melting pot-a“ najraznovrsnijih kulturoloških fragmenata: historijskih naracija, mitologija, književnosti, religije, tradicije, ili nekih drugih događaja koji se interpretiraju kao od vitalnog značaja za identitet grupe. Za razliku od većine drugih političkih praksi, pa donekle i samog fašizma, etnopolitika kao 'ne-doktrina' nema nekog cilja, vizije ili nade osim pukog ostajanja na vlasti. Ni dobrobitak bilo koje etničke grupe niti  'vitalni nacionalni-etnički interesi' ne predstavljaju krajnji cilj etnopolitike. Njezin raison d'etre je kriza, konstantno pozivanje na egzistencijalnu opasnost, ugroženost s kojom se 'njezina' grupa stalno suočava, što je opet, sa svoje strane svojevrsni fašistički mehanizam političke mobilizacije. Dakle, kada danas govorimo o tome koliko ima fašizma kod nas, onda možemo govoriti samo o nekim njegovim, nadajmo se, prepoznatljivim elementima. U pokušaju identifikacije tih elemenata u društvenopolitičkoj praksi naše zemlje, možda je uputno konsultirati Ecov 'test fašizma'. On obuhvaća veći dio elemenata fašizma koje je pobrojao Močnik, ali sadrži i neke nove, za nas posebno važne elemente fašizma koji bi nam mogli pomoći da steknemo podrobniju sliku ovog fenomena. Eco, naime smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“. Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Takvo jedno disperzivno stanje u ideološkom pogledu, u našem slučaju etnonacionalističkog poretka, samo po sebi predstavlja otežavajuću okolnost svakoj smislenoj kritici jer ne dopušta formiranje fokusiranog, koherentnog diskursa kritike – nema jasne adrese na koju se može uputiti već se kapilarno raspršuje zajedno s odgovornošću predstavnika vladajućeg sloja te je čini idealnim mehanizmom za održavanje vlasti. Ipak potrebno je, po mom mišljenju učiniti dodatni napor i pokušati BiH testirati na fašizam, odnosno ur-fašizam prema Ecovom modelu: Test fašizma za BiH (Uputstvo: Test na simptome fašizma se sastoji iz 14 pitanja, odnosno, 'elemenata ur-fašizma' čije ćemo prisustvo u bosanskohercegovačkom društvenopolitičkom životu bodovati s 1 bod, njegovo odsustvo s 0 bodova, odnosno djelimično prisustvo fenomena s 0,5 bodova. Na kraju možemo sabrati prikupljene fašističke bodove i donijeti neku vrstu zaključka u kojoj mjeri je naše društvo fašistoidno.) r.br. Karakteristika (simptom) ur-fašizma Opis (U. Eco) Bosanskohercegovačka kontekstualizacija bodova 1. KULT TRADICIJE „Istina je već izrečena jednom za svagda i jedino što mi možemo da radimo jeste da iznova interpetiramo te opskurne poruke“. Cijeli projekt etnonacionalizma temelji se na 'reinvenciji tradicije', učitavanjima savremenih političkih stremljenja vladajućih elita u tradiciju i historiju etnosa i njihovog predstavljanja kao 'vječnih identitetskih istina' na koje se poslije isti pozivaju kao krunski dokaz njihove politike kontinuiteta s tradicijom. 1 2. TRADICIONALIZAM „Implicira odbacivanje modernog. .. osobito duha 1789. Prosvjetiteljstvo, era razuma, bilo je viđeno kao početak moderne izopačenosti“. Povratak 'vjeri', 'obiteljskim vrijednostima', odbacivanje sekularizma, Zapad kao izvor bolesti, pošasti, izopačenosti (homoseksualizam, pedofilija itd.) razarač vrijednosti našeg tradicionalnog miljea. 1 3. IRACIONALIZAM „Podozrenje prema intelektualcima je oduvijek bilo jedan od simptoma ur-fašizma... česta upotreba izraza poput 'izopačeni intelektualci', 'ćelavci', 'žgoljavi snobovi', 'univerzitet – rasadnik gubitnika'. Posao zvaničnih fašističkih intelektualaca bio je da optužuju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju za izdaju tradicionalnih vrijednosti“. Komunistički ideološki obrazac koji je intelektualce dijelio na 'poštene' i 'nepoštene' zadržan je i u etnonacionalizmu pri čemu su oni 'pošteni' bili sa svojim intelektualnim sposobnostima na raspolaganju pseudo-ideološkim projektima ustanovljenja nacionalnog određenja, a nepošteni su kao i uvijek bili 'liberali' koji 'nama uvode strane izopačene (zapadne) vrijednosti'. 1 4. ANTI-KRITICIZAM „Kritički duh pravi razlike, a razlikovanje je znak modernog. Ur-fašizam neslaganje izjednačava s izdajom“. Svako ko se drzne na propitivanje mobilizacijskog poziva na 'jedinstvo naroda', ko se zalaže za politički i kulturni pluralizam ugrožava homogenost naroda, slabi njegov identitet i odbrambenu moć. 1 5. RASIZAM „Ur-fašizam raste i traži potporu koristeći i hraneći prirodni strah od drugačijeg ... apel na borbu protiv uljeza“. Etnonacionalizam počiva na negaciji 'drugog', osobito u slučaju naših etnonacionalizama 'malih razlika', pa se te razlike moraju predimenzionirati, stalno producirati grubim diskvalifikacijama 'drugih'. Angažman protiv 'uljeza' koji bi 'da nama nešto ovdje određuju' etnički političar vidi kao svoju zadaću i opravdanje svoje vladavine. 1 6. INDIVIDUALNA ILI DRUŠTVENA FRUSTRIRANOST „Apel na frustriranu srednju klasu, pogođenu ekonomskom krizom, politički poniženu ili uplašenu pritiscima nižih staleža“. Ovaj opis je odgovarao stanju iz 1990. godine. Danas bi teško bilo reći da postoji nešto kao srednja klasa, pa individualna i društvena frustriranost koja se potiče i stvara ogroman emotivni rezervoar za etnonacionalističku politiku nije oblikovana strahom od 'nižih slojeva' već od onih 'etnički drugih' koji samo kuju planove za naše uništenje. Iako se naša kontekstualizacija malo razlikuje od Ecove, princip frustriranja ostao je isti. 1 7. ZAVJERA „Ur-fašizam ljudima lišenim jasnog društvenog identiteta govori da je njihova jedina privilegija ona najobičnija – da su rođeni u istoj državi... Uostalom, jedini koji naciji mogu podariti identitet jesu neprijatelji. Zato se, u osnovi psihologije ur-fašizma uvijek nalazi opsesija zavjerom, uglavnom međunarodnom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima“. Etnonacionalizam u BiH govori kako je građanima jedina privilegija da su rođeni kao pripadnici tog i tog naroda, odnosno te i te vjere. Štaviše, etnonacionalizam je stvorio takav sistem da je jedina politička relevancija građanina njegova ili njena etno-konfesionalna pripadnost koja se jasno određuje suprotstavljajući se drugima koje uvijek 'podržavaju neki moćni krugovi' iz međunarodne zajednice, lobiji itd. Sjetimo se samo 'vatikansko-kominternovske zavjere' ili danas aktuelne 'anti-islamske' zavjere. Schengenski režim, na žalost dodatno pojačava 'opkoljenost' čime ide na ruku etnonacionalističkoj eliti. 1 8. PONIŽENJE „Sljedbenici moraju da se osjećaju poniženim pred enormnim bogatstvom i snagom neprijatelja“. Poniženje je 'srednje ime' svih etnonacionalističkih politika u BiH – stalna je borba žrtava, goloruke nejači, ukratko Davida protiv Golijata koji iza sebe ima svu infrastrukturu, moć, međunarodnu podršku, a još samo 'mi' svojim jedinstvom naravno odolijevamo da ova kosmička nepravda pobijedi. 1 9. VITALIZAM „Život postoji radi borbe. Pacifizam se izjednačava sa saradnjom s neprijateljem. Mora postojati konačna bitka“. Borba za 'naše' nacionalno samoodređenje (ili ravnopravnost, kako se blaže izražava) je još neizgledna, trnovita. Ona mora biti beskompromisna. Svako ko se usudi praviti kompromis s neprijateljima politički je mrtav (slučaj Tihić). Moramo po svaku cijenu održati nacionalno jedinstvo i homogenost u pripremi za osudnu bitku ('ćeraćemo se još'). 1 10. ELITIZAM „Ur-fašizam može promovirati samo populistički elitizam – svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među građanima, svaki građanin može (i trebalo bi) da postane član partije... Masa je toliko slaba i nesposobna da ne može bez vođe“. U domaćim pozivima na homogenost naroda značajnu ulogu tokom devedesetih imali su 'očevi' nacije ili danas, kako je čak u 'politički korektnom vokabularu' međunarodne zajednice precizirano 'narodne vođe' (pitam se ponekad jesu li međunarodni faktori svjesni da ovakvim imenovanjima dodatno doprinose fašizaciji našeg društva). Premda se prvobitna monolitna politička konstrukcija iz devedesetih – jedan narod+jedna partija+jedna vjera+jedna armija+jedan vođa - dobro načela paternalističke sklonosti etnonacionalnih lidera bilo iz svijeta politike ili vjere i danas izbijaju i nameću se kao nužnost. 1 11. HEROJIZAM „U ur-fašizmu herojstvo je norma. Ur-fašista žudi za herojskom smrću, jer ona je najbolja nagrada za herojski život; viva la muerte“. Ovaj simptom je bio prisutan za vrijeme rata jer je za zaokruženje nacinalnog proizvodnog procesa segment herojstva nezaobilazan koji je u našem slučaju poprimao značajne religijske interpretacije: 'šehid', 'nebesko kraljevstvo' itd. Herojstvo danas preživljava još samo u povremenom ratnohuškačkom diskursu koji se upotrebljava kada se želi diskvalificirati bilo haško bilo domaće procesuiranje ratnih zločina. 0,5 12. MAČIZAM „Ur-fašista želju za moć manifestira kroz seksualnost. Otuda potiče mačizam (koji implicira prijezir i prema ženama i prema neuobičajenim seksualnim praksama, od apstinencije do homoseksualnosti). Budući da je i sam seks kompliciran fenomen, ur-fašistički heroj obično se igra oružjem, što postaje zamjena za seksualnu aktivnost“. Etnonacionalizam predstavlja svojevrsni projekt repatrijarhalizacije društva. Seksualnost se potiskuje da bi u kultu obiteljskih vrijednosti bila reducirana na reproduktivne aktivnosti proizvodnje etno-konfesionalne biomase. Sve izvan prokreativnog seksa je opačina koju treba sjeći u korijenu. Žena je stoga reproduktivni stroj koji treba da 'rađa gazije'. 1 13. SELEKTIVNI, KVALITATIVNI POPULIZAM „U ur-fašizmu narod se doživljava kao kvalitet, mnolitno biće koje izražava opću volju. Kako je nemoguće da velika grupa ljudi izrazi opću volju, Vođa se tu postavlja kao njen tumač. Budući da su izgubili pravo glasa, građani se ne bune; oni na scenu stupaju samo kada treba da odigraju ulogu naroda“. Svi naši dosadašnji 'fer i demokratski izbori' uglavnom su bili etnički popisi stanovništva, odnosno performansi pripadanja etničkom kolektivu te kao takvi 'događanja naroda' ili, kako Eco kaže 'igranje uloge naroda'. Osim reproduktivne to je jedina značajnija uloga ostavljena građaninu ove zemlje da svake dvije ili četiri godine iznova manifestira svoju kolektivnu pripadnost, nakon čega nestaje u bijednoj anonimnoj svakodnevnici. 1 14. NOVOGOVOR „Svi nacistički i fašistički udžbenici služili su se uproštenim rječnikom i jednostavnim sintaksom i kako bi eliminirali instrumente za složeno i kritičko mišljenje“ Jezik etnonacionalizma je uprošten, crno-bijeli, reducirajući, po mogućnosti prost (ne nužno psovački) jer je 'narodni' te kako takav pogodan za mobilizaciju širih narodnih masa. On kao takav prožima sve segmente društva – od udžbenika u osnovnim školama do podobnih akademaca i vjerskih lidera koji cinički upotrebljavaju takav vokabular kako bi podržali dominantne predrasude koje drže njihov narod na 'etnonacionalnom' okupu čime učvršćuju prijezir prema intelektualnom naporu svake vrste. 1 UKUPNO 13,5 Hiperfašizirana zajednica Kao prvo, ovaj pristup nas odvraća od pogrešnog puta kakav se čuje u našim raspravama – da prvo ponudimo ispravnu definiciju 'fašizma' da bismo o njemu mogli raspravljati. Pozni Ludwig Wittgenstein i cijela 'otpadnička' jezičko-analitička filozofija nas uči da riječ svoje značenje stječe u upotrebi, odnosno u jezičkoj igri unutar koje se koristi, ili u ovom slučaju, obrnuto, ona se gradi unutar jednog specifičnog diskursa – jezičke igre – čije je ključne metafore, ili značenjska čvorišta vješto pobrojao Umberto Eco. Drugo, zabrinjavajuće je da na Ecovoj skali simptoma ur-fašizma (fašistometru) od maksimalnih 14 bodova, BiH postiže 13,5, prema čemu bi se s pravom moglo zaključiti da je hiperfašizirana zajednica, ne u smislu jedinstvenog ideološkog, zaokruženog poretka, već što je po mom sudu opasnije, u smislu disperziranih fašističkih elemenata koji su poprilično autonomni između sebe, pa se izoliranim sučeljavanjem naprimjer s jednim od njih gotovo ništa ne postiže. Fašizacija je kapilarna, zalazi često u sfere trivijalnog, banalnog čime postaje teško uočljiva, naprosto normalnost, zahvaljujući čemu ona izlazi kao pobjednica. To što je fašizam kao filozofija, kako primjećuje Eco, 'veoma klimav' javlja se u etnonacionalističkom društvu kao velika prednost. Odsustvo jasnog referenta, ideološkog subjekta – za razliku od komunizma čiji je ideološki subjekt jasno određen kao avangarda radničke klase: komunistička partija koja je počivala na jasnoj filozofskoj doktrini, čini etnonacionalizam odnosno njegov ur-fašizam daleko žilavijim protivnikom. Ako se nastavi s ovakvim stanjem možda ćemo na sedamdesetogodišnjicu ZAVNOBiH-a, 25.11. nedaleke 2013. na nekom novom Butmiru konačno imati konsenzus 'narodnih vođa' koga će sponzorirati međunarodna zajednica, konsenzus oko temeljnih fašističkih vrijednosti, koje čini mi se bezrezervno dijele etnonacionalističke elite, na nekom novom zasijedanju, ovaj put Fašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Smrt antifašizmu – sloboda narodu! Kojem narodu? Našem narodu! (zurnal.info)

Zašto se raspala Jugoslavija - Stjepan Kljujić

“Glasajte za HDZ, dobit ćemo džamiju”

Predsjednik Republikanske stranke Bosne i Hercegovine,

član predratnog i ratnog Predsjedništva, bivši predsjednik

Hrvatske demokratske zajednice BiH, a znatno prije toga

novinar i pomalo disident. Zašto ste uopšte toliko zaokupljeni

politikom?

KLJUJIĆ: Pa, moram vam reći da sam 1964. slušao Tomislava

Ladana koji je rekao: “Ako se čovjek neće baviti politkom, onda

mora trpjeti rezultate te politike.” I ja danas isto poručujem građanima

- da se moraju baviti politkom da bi nešto promijenili.

Disident sam bio, jer sam uvijek razmišljao svojom glavom. Primjera

radi, ja sam govorio maternjim jezikom koji sam naučio u

kući, a kad sam došao u “Oslobođenje” prekrižili su mi općinu

u opštinu. Onda sam se ja s njima malo nadmudrivao i jednog

dana su mi dali otkaz. S druge strane, ja imam politički pedigre,

jer stričevi moje majke su Aleksandar i doktor Nikola Preka. Oni

su bili lideri HSS-a tridesetih godina u Bosni i Hercegovini. S očeve

strane, sve je to bilo po zatvorima u nenarodnim režimima. A

moje opredjeljenje za Bosnu i Hercegovinu je u mojoj genezi: moj

pradjed Gašpar je pao sa hadži-Lojom, braneći Bosnu od katoličke

Austrije. Bilo je to vrijeme kad su mnogi mislili da će Austro-

Ugarska biti mnogo bolja od Turske, ali su moji preci ostali vjerni

ideji čuvanja Bosne kao države. Disident sam bio i iz osjećaja. Ja

se sa režimom nisam toliko razilazio u ideologiji koliko u praksi,

jer sam uvijek tvrdio da kadrovska politika u kojoj budala ide

ispred pametnog i sposobnog nema nikakve perspektive. Moram

vam priznati da sam uvijek bio optimista da će taj režim jednog

dana pasti. Nisam, naravno, znao da ću tako aktivno sudjelovati

u tome, ali, globalno gledano, politika je bila moj predmet. Kad

formalno gledate, bio sam disident jer mi nisu dali da pišem. Čak

mi je jedno vrijeme pisanje bilo zabranjeno. Pravio sam križaljke

i to je najteži posao na svijetu. Kad danas

vidim križaljku samo odgurnem novinu.

Moram vam reći da sam pravio dobre križaljke

i da su na kolegiju “Vjesnika” često

spominjali kako je križaljka jako dobra, a ja

bih njima htio reći naglas: “ Pa, ljudi moji,

to je moja križaljka”, a ne smijem, jer će mi

i to zabraniti, pa ću ostati gladan. Dakle, disident

sam bio na moralnim i na pitanjima

nacionalne ravnopravnosti.

Rekli ste da ste u onom “nenarodnom

režimu” bili disident. Za vas 1990. dolazi

pravo vrijeme - “narodnih režima”. U avgustu

te godine u Sarajevu se osniva Hrvatska

demokratska zajednica. Od početka

ste bili uključeni u te procese.

KLJUJIĆ: Jesam, ali pošto ja imam jasne

političke stavove, pošto ja ne mislim jedno

do podne, drugo poslije podne….

Što baš nije politički pametno.

KLJUJIĆ: Ne, pazite, ovdje se radi o

principijelnim odrednicama politike. Ako

ste tu čisti i jasni, onda je to jako dobro. Vidite,

nije Davor Perinović smijenjen sa mjesta

predsjednika HDZ-a zato što je bio Srbin,

nego zato što je bio politička budala. Taj

čovjek je imao zadaću da posvađa Hrvate i

Muslimane, a da nas Jugoslovenska narodna armija pomiri. Sjećam

se tog osnivanja HDZ-a ovdje. Došli su svi iz Zagreba - Manolić,

Brozović, Šušak, zatim generalni sekretar u to doba - to je

bila jedna promenada ekstremnih elemenata iz emigracije i nekih

kadrova koji o Bosni nisu ništa znali. Oni su, jednostavno, tražili

da Perinović bude predsjednik, a ja generalni sekretar. I što je najvažnije,

on je pristajao na to. Ja sam tad okupio jednu grupu sarajevskih

intelektualaca, jer sam smatrao da ne možemo napraviti

političku stranku u kojoj neće biti Vitomir Lukić, Ivan Lovrenović,

Mile Stojić, Mile Pešorda i tako dalje. Naravno, neki od njih

su odmah otišli, jedini vjeran mi je ostao Vitomir Lukić. Među

nama rečeno, on je bio najumniji od nas i on je jedini shvatio da

sam ja predsjednik, zato što je u tom trenutku potreban čovjek

koji dobro govori, ima jasne stavove. A sutra može biti neko drugi,

pametniji ili bolji. Međutim, u tim svim pregovorima ja sam

postavio uvjet da Perinović ne može biti predsjednik - i to, odmah

vam kažem, ne zato što je Srbin, jer je Srbin tada bio i predsjednik

Hrvatske omladine, ubačen od jugoslovenskog KOS-a, nego

zato što je politički analfabeta. I sjećam se te noći. U 12 sati mi se

rastajemo i generalni tajnik HDZ-a mi kaže: “Gospodine Kljujiću,

je li to vaša posljednja. Vi nećete?” Ja kažem: “Ne, ali moram vam

reći još nešto: kad-tad vi ćete doći po mene.” Ja sam došao na taj

sabor u Skenderiju, bila je strašna gužva. Znate, morate shvatiti,

Hrvati su bili frustrirani za vrijeme komunizma. Tu su se prvi put

pojavile te hrvatske zastave, pa došle naše snaše u bijelim nošnjama

iz okolice Vareša, Jajca, Kiseljaka, pa prvi put od 1945. svira se

himna “Lijepa naša”...

Prvi put u Bosni, u Hrvatskoj se uvijek izvodila.

KLJUJIĆ: To je bila državna himna Republike Hrvatske i u

socijalističkoj Jugoslaviji. I sad je to sve tako

bilo, ali odjednom vide ljudi nekakav izvršni

odbor u kome sjedi 70 ljudi i pola njih ne

zna šta je Bosna. Jedan viče da je Sarajevo

uvijek bilo hrvatsko, drugi da su Muslimani

tobože Hrvati islamske vjeroispovijesti

- potpuni politički diletantizam. Ja priđem

generalnom tajniku HDZ-a i kažem: “Gospodine,

vi sad morate biti partijski komesar.

Morate spriječiti promociju Perinovića za

lidera. Ako vam on izađe iz sale kao lider,

to je tragedija i naroda i novih demokratskih

pokreta, ovo što se ovdje dešava nema nikakve

veze sa onim što su već uradili ljudi

u Mađarskoj, Češkoj ili Poljskoj.” Oni me

ne poslušaju, izaberu Davora Perinovića za

predsjednika. Dvadeset dana nakon toga

krenuo sam u Njemačku da promoviramo

nove bosanske partije. Ja sam u to doba bio

dopisnik njemačkog radija WDR na srpskohrvatskom

jeziku - moram reći da sam jako

dobro živio - i u Njemačku krećem kao neki

press menadžer koji treba našim izbjeglicama

i gastarbeiterima predstaviti novu političku

scenu u zemlji. Uglavnom, kad sam

sletio na zagrebački aerodrom, prišli su mi

neki ljudi u teget odijelima i sa bordo mašnama,

što su bile policijske uniforme u civilu.

Prišli su mi i rekli: “Jeste li vi gospodin

Kljujić?” Ja rekoh: “Jesam”. Kažu: “Pođite sa

U ovom broju nastavljamo sa

intervjuima s onima koji su među

posljednjim vodili Jugoslaviju

prije njene propasti.

Stjepan Kljujić, nekadašnji član

predsjedništva BiH: “Kad je

petokraka zamijenjena kokardom,

nastale su prave nevolje

za nas. Dakle, kad je JNA prešla

u četničku, Miloševićevu armiju,

Karadžićevu, zovite je kako

god hoćete! Armija koja ubija

narod, koja siluje, koja pljačka,

ona nema perspektive. Pazite,

dolazili su Avari, Huni su ovuda

prolazili, ali niko nije opstao.

Došli su, opljačkali i otišli. I zato

sam ja bio duboko uvjeren da je

1992. godina, godina rođenja

nove Bosne i Hercegovine, uz

sve muke i sve nedostatke”.

FEBRUAR 2008 WWW.EUROPAMAGAZINE.INFO 23

feljton

24 EUROPA FEBRUAR 2008

feljton

FEBRUAR 2008 WWW.EUROPAMAGAZINE.INFO 25

feljton

nama.” Vidim da su ljubazni. Kad smo sjeli u jedan “buick”, meni

dali zadnje desno sjedište…

Dakle, državničko...

KLJUJIĆ: Ja vidim, koliko je sati. Rekoh: “Gospodo, očito je

da mi ne idemo u narodnu stanicu Trešnjevka.” Doveli me pred

Tuđmana.

To je bio prvi put da ste sreli gospodina Tuđmana?

KLJUJIĆ: Mi smo se prije toga čuli telefonom, ali nismo se

vidjeli. I sad , on prilazi i kaže: “Gospodine Kljujiću, hoćete li vi

raditi za našu stvar?” Ja kažem: “Druže generale, ja to radim već

30 godina.” Tu on meni saopći da mijenjaju Perinovića zato što je

Srbin. Ja kažem: “Nemojte ga mijenjati sad, dok se ja ne vratim iz

Njemačke. Ja sam profesionalac, dobio sam šansu da radim deset

dana na promociji bosanske političke scene, imam i pristojan

honorar za to - 15.000 maraka, sačekajte malo. I još nešto, molim

vas, nemojte ga mijenjati u Zagrebu nego u Sarajevu.”

To se sve dešava u septembru, 1990. godine?

KLJUJIĆ: Jeste, to je bilo 1. septembra u Zagrebu. Ja sam

ostao devet dana na toj turneji. Tuđman mi je dao broj svog telefona,

svaki dan smo razgovarali. Međutim, 7. septembra Radio

Zagreb objavi da sam ja izabran za predsjednika i generalnog tajnika

HDZ-a.

Bez da vi znate?

KLJUJIĆ: Da, bez da ja znam. E, sad, morate znati da sam

ja bio promotor tih političkih stranaka. Na brzinu nađem nekog

Hrvata kojeg stavim za promotora, a sam sjednem na stolicu

HDZ-a. Moje je prvo pojavljivanje kao predsjednika HDZ-a bilo

u Frankfurtu. Mene su, inače, gastarbeiteri veoma voljeli, slušali

su moje izvještaje preko WDR-a i čitali u “Vjesniku”. A u to doba

u Hrvatskoj su samo dvije stvari bile opozicija: “Vjesnik” i nogometni

klub “Dinamo”. Ja sam našim radnicima vani bio jako

blizak, nisam bio komunista, a pričao sam jezikom koji oni razumiju.

Po povratku u Zagrebu, kažu oni meni: “E, sad ćemo sjesti

da te ovdje i zvanično promoviramo.” Ja kažem: “Nema govora,

mi to moramo uraditi u Sarajevu, jer mi smo HDZ Bosne i Hercegovine.”

Doduše, u to doba još nije razriješeno pitanje da li je

to HDZ za Bosnu i Hercegovinu ili HDZ Bosne i Hercegovine. U

Sarajevo stižem 16. septembra, kada je i održan sastanak Glavnog

odbora, gdje sam glasanjem izabran za predsjednika.

GLASAJTE ZA HDZ, DOBIT ĆEMO DŽAMIJU

Na mjesto predsjednika HDZ-a dolazite nakon Davora Perinovića.

Prema njegovom najnovijem svjedočenju, do smjene

je došlo zbog toga jer je on Zagrebu iskazao neposluh, odnosno

što im je jasno stavio do znanja da neće provoditi ratnu i politiku

podjele Bosne.

KLJUJIĆ: To nije tačno. U to doba ta linija nije ni profilirana.

Može gospodin Perinović pričati šta hoće, on je političko dijete,

naprosto jedan politički analfabeta. Možda je on čak i čestit kao

čovjek, vjerovatno dobar ortoped, ali on se u politici nije mogao

snaći. To nije istina. On je smijenjen zbog toga što je jedna članica

HDZ-a iz Sarajeva otišla u Bileću i dala srpskom popu 500

maraka i dobila njegovu krštenicu. U to doba niko ne govori o

podjeli Bosne i Hercegovine. U to doba Tuđman nije imao vlast ni

u Hrvatskoj. Ja sam bio sretan upravo zbog toga što se u Zagrebu

nisu mogli mnogo baviti Bosnom i Hercegovinom, oni su imali

svoje probleme. Oni su 31. maja 1990. dobili vlast u Hrvatskoj.

Ali sve dok nisu ušli u infrastrukturu vlasti. bili su ilegalci bez

poznavanja društvenih normi, društvenih veza. Taj im je dio posla

odradio Josip Manolić. Upravo iz tih razloga su me izabrali

da ja napravim politički program Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Bilo je malo vremena za pripremu izbora. I odmah da vam kažem:

ja nisam išao u predizbornu kampanju u Hercegovinu, ona

je tamo završena prije nego u Hrvatskoj. Ja sam išao u srednju

Bosnu i Posavinu, jer je trebalo te Hrvate ohrabriti. Trebalo im je

dokazati da ovo nije ustaški pokret. Taj je pristup urodio plodom,

dobili smo izbore u deset općina gdje Hrvati nisu najbrojniji narod,

devet gdje su drugi po brojnosti i Kotor Varoš gdje smo bili

manjina. Kad je Radovan Karadžić vidio rezultate izbora u Kotor-

Varoši, zvao je predsjednika SDS-a tamo i psovao mu majku kako

nisu mogli dobiti izbore, a ovaj mu je odgovorio: “Gospodine

predsjedniče, nemojte galamiti. Trebali ste doći kao onaj gospodin

Kljujić, pa biste i vi možda dobili izbore.” Jer, pazite, kad sam

ja krenuo u kampanju, SDA još nije bila organizirana. Ja dođem u

Kotor Varoš, moji se ljute na mene, jer prvo tražim efendiju da ga

vidim. Dođe on, vidim hoće da gradi džamiju, a ja njemu kažem

ovako: “Ako HDZ ovdje pobijedi dobit ćeš džamiju, dobit ćeš još

100 ljudi na mobu, a dat ću ti i papire. Zauzvrat moraš okolo hodati

da agituješ za HDZ. Ali, odmah da ti kažem, ja ti dajem besu,

ali ti ne vjerujem, ja ću te kontrolirati.” I stvarno sam imao dva -

tri čovjeka koji su išli za njim, slušajući ga kako govori: “Glasajte

za HDZ, dobit ćemo džamiju.” Nije tu bilo nikakve posebne mudrosti,

prosto praktično. U to vrijeme, odgovorno tvrdim, Zagreb

nije imao ni interesa ni volje da mi se miješa u posao. Ja sam imao

potpunu političku autonomiju. Rušenje te autonomije i političkog

programa će doći tek kasnije. Gospodin se Tuđman uopće nije

petljao u taj dio posla, jer on nije ni razumio Bosnu.

To ga, međutim, ne amnestira od svega onoga što je u Bosni

uradio.

KLJUJIĆ: Apsolutno. On je bio čovjek opsjednut idejom banovine.

Jednom sam mu prilikom, na samom početku, rekao:

“Ko danas prizna Muslimane - ima u njima prijatelje; ko im to

uskraćuje - nema prijatelje. E, sad ja vas pitam kao predsjednika

Hrvatske, koga vi uopšte imate za prijatelja? Sa Slovencima niste

u dobrim odnosima. S Mađarima svi trguju i nemojte se oduševljavati

njima. Italijani jedva čekaju da nam uzmu ovo malo obale.

Sa Srbima ste u ratu. Hoćete li dva miliona političkih prijatelja

u Bosni i Hercegovini?” Muslimanski je narod u Bosni vjerovao

meni, ne Tuđmanu - s pravom, pokazalo je Karađorđevo. Njegovi

su suradnici dugo tvrdili da toga nije bilo. Ali pošto se ništa ne

može sakriti, tako je i najbliži Tuđmanov suradnik Hrvoje Šarinić,

nakon što se sa svojim predsjednikom posvađao, izdao knjigu sa

fotografijama. Dakle, to je prvi dokument da se Karađerđevo desilo.

Ja se osobno sjećam da je u jednom trenutku meni došao Tuđman

i rekao: “Stjepane, dao mi je Milošević Cazinsku krajinu.”

Ja nikada nisam bio opterećen “ličnostima”, bio sam disident,

imao svoju glavu. Plaćao sam to. I u razgovoru sa Tuđmanom

uvijek sam bio superioran, mada vam moram priznati da je on

Stjepan Kljujić

26 EUROPA FEBRUAR 2008

feljton

Sabina Grozdanić Gordeuk

9116 Center Street

Manassas, VA 20110

703-786-6500 (cell)

703-281-2042 (office)

703-991-6626 (fax)

e-mail: sg1024@verizon.net

Naše kamate će Vas

zanimati!

Carteret je spreman da Vam otvori

nova vrata sa širokom lepezom rješenja

za Vaše privatne i poslovne kredite.

Carteret uvijek traži najbolje moguće

kamate za Vaše zajmove!

Možete imati povjerenje u moje

iskustvo i sposobnost da završim

proces odobravanja Vašeg zajma brzo i

kvalitetno.

Ready  Set  Carteret!

Nazovite me danas za besplatno savjetovanje.

Zašto se raspala Titova

Jugoslavija? Zašto je država

koja je bila priznata i na

Istoku i na Zapadu i koja je

predvodila Pokret nesvrstanih

nestala u najkrvavijem

sukobu na tlu Evrope nakon

Drugog svjetskog rata?

U ovom i narednim brojevima

objavljujemo svjedočenja

Nijaza Durakovića,

Mile Đukanovića, Borisava

Jovića, Stipe Šuvara, Mire

Lazovića, Stjepana Kljujića

i drugih učesnika dramatičnih

događaja koji su doveli

do njenog raspada.

bolji gazda od Izetbegovića, koji nikome nije

kave platio. Tuđman je bio gospodin koji je

nagrađivao one koji ga slušaju. Međutim, ja

nikad nisam imao nekih predrasuda da sam ja

niži. Ja sam sebe smatrao jačim od Tuđmana,

pogotovo kad je Bosna u pitanju. Imao sam

i karijeru koja je bila jača. On je bio komunista,

ja ne. Mi smo se, naprimjer, posvađali oko

“Dinama”. Kad je on u jednom trenutku odlučio

da se Dinamo nazove “Hašk - Građanski”,

ja mu kažem: “Prvo, tu imaju tri diftonga, to je

neizgovorljivo u Evropi. To je gore nego mađarska

kovanica ‘Vereš Lobovo’. Drugo ‘Hašk’

i ‘Građanski’ su bili rivali. I treće, šta se vi miješate

u ‘Dinamo’, vi ste bili predsjednik ‘Partizana’.”

On se naljuti i ode od mene. Ali me je

na određen način i volio, jer je znao koliko ja

znam. Tako da ja nikad nisam bio snishodljiv

prema Tuđmanu.

Hoćete mi reći da u to vrijeme kada ste

vi bili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice

u Bosni i Hercegovini, ona ne funkcionira

kao zagrebačka ispostava nego kao samostalna stranka?

KLJUJIĆ: Ma, kakvi. Samo znate šta, taj čovjek koji je bio

generalni sekretar, Žagar, on se nije pitao. Kasnije kad je došao

neki Beljo koji je govorio: “Iđemo mi, iđete vi”, stvari su se promijenile.

Ali, glavni čovjek koji mi je najviše vjerovao i koji je bio

impresioniran mojim znanjem bio je Gojko Šušak. Nažalost, on

kasnije nije bio na mojoj strani. A, tada u to vrijeme, on se nikad

nije oglasio protiv mene. Da je ostao na mojoj strani i da je podržao

ovu politiku koja se danas vraća bosanskim Hrvatima, Bosna

i Hercegovina bi opstala kao republika, rat bi trajao samo do juna

1993. godine i mi bismo danas živjeli u jednoj

sasvim drugačijoj atmosferi. Morate znati da je

jedan veliki broj Srba, patriotski opredijeljenih,

glasao za referendum za Bosnu i Hercegovinu.

Nikad mi ne bismo dobili 65 posto glasova

na referendumu da nisu i pojedini građanski

orijentirani i lojalni Srbi glasali ZA. To se

danas slabo ističe, to je jedna vrlo loša strana

današnje vlasti u Bosni. Oni ne shvataju da je

hendikep ako se kaže da su samo Muslimani

i Hrvati dobili referendum. Ne, čak 30 posto

srpskog puka je glasalo za referendum. To je

njegova vrijednost.

Tri se nacionalne stranke u ta vremena

predizborna, odnosno predratna, obično

stavljaju u istu ravan. Mnogi se u potvrdu

te teze prisjete i vezivanja tri zastave na Koševskom

stadionu, dan uoči prvih izbora, u

novembru 1990. godine. Zašto ste to učinili?

KLJUJIĆ: Moram vam reći da to nije dirigirano.

Hoćete reći da je to bio spontani potez?

KLJUJIĆ: To je bilo spontano, zaista. Ali, ionako nevažno, jer

ja sam uvjeren da mi nismo dobili izbore nego su izbore izgubili

komunisti. Kao što znate, svi problemi su nastali unutar Komunističke

partije. I nacionalna je podjela u tom krugu. Imate 14.

kongres koji je rascijepio Jugoslaviju. Za mene je smrt Jugoslavije

bila onda kad je Korošec, zvani Komiteja, sa aktn-tašnom izašao

sa kongresa. Tada je bila smrt Jugoslavije. Veliki je dio ljudi želio

da Jugoslavija opstane, ali modernizirana Jugoslavija na osnovu

ustava iz 74. To znači - kategorija čistih računa. Da se poslušalo

FEBRUAR 2008 WWW.EUROPAMAGAZINE.INFO 27

feljton

Antu Markovića i da su se prihvatile njegove reforme, Jugoslavija

bi bila prva istočnoevropska zemlja koja bi ušla u Evropsku uniju.

Ali, ko to nije uradio? Milošević je srušio ustav. Jednom, kad

su me pitali o Josipu Brozu, ja sam rekao da ga cijenim, ali da je

najveću grešku napravio 1971., kad se nije oslonio na liberalni i

proljećarski krug, znači na Nikezića, na Latinku Perović i, ovamo,

na Savku Tripala i što se kao stari boljševik vratio Armiji. Taj je

recept uzeo Milošević, spregu sa Armijom. Tri su generala JNA,

Ljubičić, Mamula i Kadijević, napravili cijelo ovo zlo, jer su oni

za 20 godina pročistili Armiju. Ja sam lično želio da mi uradimo

ono što su Mađari uradili. Znate, da fino promijenimo režim, ako

je neko napljačkao da odgovara i tako dalje, a da se stvori nacionalni

koncenzus.

Ili, ono što su napravili Česi.

KLJUJIĆ: Apsolutno. To je još viši stupanj, jer je Mađarska

ipak jednonacionalna, jednovjerska zemlja, a Česi su napravili baš

ono što je na najvišem nivou. Dakle, neće da žive zajedno, odvojili

se, ostali prijatelji, podijelili se. Prirodno, svi žele svoju sudbinu

u svoje ruke. S druge strane, te administrativne granice na ovom

tlu. To je mali geografski prostor u ekonomskom, političkom, kulturnom

i sportskom smislu, on je i dalje povezan. Samo, naravno,

danas su te veze prekinute zbog agresije i rata koji je bio. I bit će

pokidane dok se ne pojavi sa svih strana krug ljudi koji će osuditi

zločine. Ja se osobno borim da se otkrije Hrvat koji je srušio most.

U jednom ozbiljnom razgovoru sa Carlom del Ponte rekao sam:

“Molim vas, pomozite nam da ih pronađemo, da ne bude hipoteka

na nama svima.” Ali, to je moralno pitanje.

u idućem broju...

Stjepan Kljujić: IZETBEGOVIĆ JE IZDAO BOSNU

Objavljeno u "Europa", Sarajevo 2008