“Glasajte za HDZ, dobit ćemo džamiju”
Predsjednik Republikanske stranke Bosne i Hercegovine,
član predratnog i ratnog Predsjedništva, bivši predsjednik
Hrvatske demokratske zajednice BiH, a znatno prije toga
novinar i pomalo disident. Zašto ste uopšte toliko zaokupljeni
politikom?
KLJUJIĆ: Pa, moram vam reći da sam 1964. slušao Tomislava
Ladana koji je rekao: “Ako se čovjek neće baviti politkom, onda
mora trpjeti rezultate te politike.” I ja danas isto poručujem građanima
- da se moraju baviti politkom da bi nešto promijenili.
Disident sam bio, jer sam uvijek razmišljao svojom glavom. Primjera
radi, ja sam govorio maternjim jezikom koji sam naučio u
kući, a kad sam došao u “Oslobođenje” prekrižili su mi općinu
u opštinu. Onda sam se ja s njima malo nadmudrivao i jednog
dana su mi dali otkaz. S druge strane, ja imam politički pedigre,
jer stričevi moje majke su Aleksandar i doktor Nikola Preka. Oni
su bili lideri HSS-a tridesetih godina u Bosni i Hercegovini. S očeve
strane, sve je to bilo po zatvorima u nenarodnim režimima. A
moje opredjeljenje za Bosnu i Hercegovinu je u mojoj genezi: moj
pradjed Gašpar je pao sa hadži-Lojom, braneći Bosnu od katoličke
Austrije. Bilo je to vrijeme kad su mnogi mislili da će Austro-
Ugarska biti mnogo bolja od Turske, ali su moji preci ostali vjerni
ideji čuvanja Bosne kao države. Disident sam bio i iz osjećaja. Ja
se sa režimom nisam toliko razilazio u ideologiji koliko u praksi,
jer sam uvijek tvrdio da kadrovska politika u kojoj budala ide
ispred pametnog i sposobnog nema nikakve perspektive. Moram
vam priznati da sam uvijek bio optimista da će taj režim jednog
dana pasti. Nisam, naravno, znao da ću tako aktivno sudjelovati
u tome, ali, globalno gledano, politika je bila moj predmet. Kad
formalno gledate, bio sam disident jer mi nisu dali da pišem. Čak
mi je jedno vrijeme pisanje bilo zabranjeno. Pravio sam križaljke
i to je najteži posao na svijetu. Kad danas
vidim križaljku samo odgurnem novinu.
Moram vam reći da sam pravio dobre križaljke
i da su na kolegiju “Vjesnika” često
spominjali kako je križaljka jako dobra, a ja
bih njima htio reći naglas: “ Pa, ljudi moji,
to je moja križaljka”, a ne smijem, jer će mi
i to zabraniti, pa ću ostati gladan. Dakle, disident
sam bio na moralnim i na pitanjima
nacionalne ravnopravnosti.
Rekli ste da ste u onom “nenarodnom
režimu” bili disident. Za vas 1990. dolazi
pravo vrijeme - “narodnih režima”. U avgustu
te godine u Sarajevu se osniva Hrvatska
demokratska zajednica. Od početka
ste bili uključeni u te procese.
KLJUJIĆ: Jesam, ali pošto ja imam jasne
političke stavove, pošto ja ne mislim jedno
do podne, drugo poslije podne….
Što baš nije politički pametno.
KLJUJIĆ: Ne, pazite, ovdje se radi o
principijelnim odrednicama politike. Ako
ste tu čisti i jasni, onda je to jako dobro. Vidite,
nije Davor Perinović smijenjen sa mjesta
predsjednika HDZ-a zato što je bio Srbin,
nego zato što je bio politička budala. Taj
čovjek je imao zadaću da posvađa Hrvate i
Muslimane, a da nas Jugoslovenska narodna armija pomiri. Sjećam
se tog osnivanja HDZ-a ovdje. Došli su svi iz Zagreba - Manolić,
Brozović, Šušak, zatim generalni sekretar u to doba - to je
bila jedna promenada ekstremnih elemenata iz emigracije i nekih
kadrova koji o Bosni nisu ništa znali. Oni su, jednostavno, tražili
da Perinović bude predsjednik, a ja generalni sekretar. I što je najvažnije,
on je pristajao na to. Ja sam tad okupio jednu grupu sarajevskih
intelektualaca, jer sam smatrao da ne možemo napraviti
političku stranku u kojoj neće biti Vitomir Lukić, Ivan Lovrenović,
Mile Stojić, Mile Pešorda i tako dalje. Naravno, neki od njih
su odmah otišli, jedini vjeran mi je ostao Vitomir Lukić. Među
nama rečeno, on je bio najumniji od nas i on je jedini shvatio da
sam ja predsjednik, zato što je u tom trenutku potreban čovjek
koji dobro govori, ima jasne stavove. A sutra može biti neko drugi,
pametniji ili bolji. Međutim, u tim svim pregovorima ja sam
postavio uvjet da Perinović ne može biti predsjednik - i to, odmah
vam kažem, ne zato što je Srbin, jer je Srbin tada bio i predsjednik
Hrvatske omladine, ubačen od jugoslovenskog KOS-a, nego
zato što je politički analfabeta. I sjećam se te noći. U 12 sati mi se
rastajemo i generalni tajnik HDZ-a mi kaže: “Gospodine Kljujiću,
je li to vaša posljednja. Vi nećete?” Ja kažem: “Ne, ali moram vam
reći još nešto: kad-tad vi ćete doći po mene.” Ja sam došao na taj
sabor u Skenderiju, bila je strašna gužva. Znate, morate shvatiti,
Hrvati su bili frustrirani za vrijeme komunizma. Tu su se prvi put
pojavile te hrvatske zastave, pa došle naše snaše u bijelim nošnjama
iz okolice Vareša, Jajca, Kiseljaka, pa prvi put od 1945. svira se
himna “Lijepa naša”...
Prvi put u Bosni, u Hrvatskoj se uvijek izvodila.
KLJUJIĆ: To je bila državna himna Republike Hrvatske i u
socijalističkoj Jugoslaviji. I sad je to sve tako
bilo, ali odjednom vide ljudi nekakav izvršni
odbor u kome sjedi 70 ljudi i pola njih ne
zna šta je Bosna. Jedan viče da je Sarajevo
uvijek bilo hrvatsko, drugi da su Muslimani
tobože Hrvati islamske vjeroispovijesti
- potpuni politički diletantizam. Ja priđem
generalnom tajniku HDZ-a i kažem: “Gospodine,
vi sad morate biti partijski komesar.
Morate spriječiti promociju Perinovića za
lidera. Ako vam on izađe iz sale kao lider,
to je tragedija i naroda i novih demokratskih
pokreta, ovo što se ovdje dešava nema nikakve
veze sa onim što su već uradili ljudi
u Mađarskoj, Češkoj ili Poljskoj.” Oni me
ne poslušaju, izaberu Davora Perinovića za
predsjednika. Dvadeset dana nakon toga
krenuo sam u Njemačku da promoviramo
nove bosanske partije. Ja sam u to doba bio
dopisnik njemačkog radija WDR na srpskohrvatskom
jeziku - moram reći da sam jako
dobro živio - i u Njemačku krećem kao neki
press menadžer koji treba našim izbjeglicama
i gastarbeiterima predstaviti novu političku
scenu u zemlji. Uglavnom, kad sam
sletio na zagrebački aerodrom, prišli su mi
neki ljudi u teget odijelima i sa bordo mašnama,
što su bile policijske uniforme u civilu.
Prišli su mi i rekli: “Jeste li vi gospodin
Kljujić?” Ja rekoh: “Jesam”. Kažu: “Pođite sa
U ovom broju nastavljamo sa
intervjuima s onima koji su među
posljednjim vodili Jugoslaviju
prije njene propasti.
Stjepan Kljujić, nekadašnji član
predsjedništva BiH: “Kad je
petokraka zamijenjena kokardom,
nastale su prave nevolje
za nas. Dakle, kad je JNA prešla
u četničku, Miloševićevu armiju,
Karadžićevu, zovite je kako
god hoćete! Armija koja ubija
narod, koja siluje, koja pljačka,
ona nema perspektive. Pazite,
dolazili su Avari, Huni su ovuda
prolazili, ali niko nije opstao.
Došli su, opljačkali i otišli. I zato
sam ja bio duboko uvjeren da je
1992. godina, godina rođenja
nove Bosne i Hercegovine, uz
sve muke i sve nedostatke”.
FEBRUAR 2008 WWW.EUROPAMAGAZINE.INFO 23
feljton
24 EUROPA FEBRUAR 2008
feljton
FEBRUAR 2008 WWW.EUROPAMAGAZINE.INFO 25
feljton
nama.” Vidim da su ljubazni. Kad smo sjeli u jedan “buick”, meni
dali zadnje desno sjedište…
Dakle, državničko...
KLJUJIĆ: Ja vidim, koliko je sati. Rekoh: “Gospodo, očito je
da mi ne idemo u narodnu stanicu Trešnjevka.” Doveli me pred
Tuđmana.
To je bio prvi put da ste sreli gospodina Tuđmana?
KLJUJIĆ: Mi smo se prije toga čuli telefonom, ali nismo se
vidjeli. I sad , on prilazi i kaže: “Gospodine Kljujiću, hoćete li vi
raditi za našu stvar?” Ja kažem: “Druže generale, ja to radim već
30 godina.” Tu on meni saopći da mijenjaju Perinovića zato što je
Srbin. Ja kažem: “Nemojte ga mijenjati sad, dok se ja ne vratim iz
Njemačke. Ja sam profesionalac, dobio sam šansu da radim deset
dana na promociji bosanske političke scene, imam i pristojan
honorar za to - 15.000 maraka, sačekajte malo. I još nešto, molim
vas, nemojte ga mijenjati u Zagrebu nego u Sarajevu.”
To se sve dešava u septembru, 1990. godine?
KLJUJIĆ: Jeste, to je bilo 1. septembra u Zagrebu. Ja sam
ostao devet dana na toj turneji. Tuđman mi je dao broj svog telefona,
svaki dan smo razgovarali. Međutim, 7. septembra Radio
Zagreb objavi da sam ja izabran za predsjednika i generalnog tajnika
HDZ-a.
Bez da vi znate?
KLJUJIĆ: Da, bez da ja znam. E, sad, morate znati da sam
ja bio promotor tih političkih stranaka. Na brzinu nađem nekog
Hrvata kojeg stavim za promotora, a sam sjednem na stolicu
HDZ-a. Moje je prvo pojavljivanje kao predsjednika HDZ-a bilo
u Frankfurtu. Mene su, inače, gastarbeiteri veoma voljeli, slušali
su moje izvještaje preko WDR-a i čitali u “Vjesniku”. A u to doba
u Hrvatskoj su samo dvije stvari bile opozicija: “Vjesnik” i nogometni
klub “Dinamo”. Ja sam našim radnicima vani bio jako
blizak, nisam bio komunista, a pričao sam jezikom koji oni razumiju.
Po povratku u Zagrebu, kažu oni meni: “E, sad ćemo sjesti
da te ovdje i zvanično promoviramo.” Ja kažem: “Nema govora,
mi to moramo uraditi u Sarajevu, jer mi smo HDZ Bosne i Hercegovine.”
Doduše, u to doba još nije razriješeno pitanje da li je
to HDZ za Bosnu i Hercegovinu ili HDZ Bosne i Hercegovine. U
Sarajevo stižem 16. septembra, kada je i održan sastanak Glavnog
odbora, gdje sam glasanjem izabran za predsjednika.
GLASAJTE ZA HDZ, DOBIT ĆEMO DŽAMIJU
Na mjesto predsjednika HDZ-a dolazite nakon Davora Perinovića.
Prema njegovom najnovijem svjedočenju, do smjene
je došlo zbog toga jer je on Zagrebu iskazao neposluh, odnosno
što im je jasno stavio do znanja da neće provoditi ratnu i politiku
podjele Bosne.
KLJUJIĆ: To nije tačno. U to doba ta linija nije ni profilirana.
Može gospodin Perinović pričati šta hoće, on je političko dijete,
naprosto jedan politički analfabeta. Možda je on čak i čestit kao
čovjek, vjerovatno dobar ortoped, ali on se u politici nije mogao
snaći. To nije istina. On je smijenjen zbog toga što je jedna članica
HDZ-a iz Sarajeva otišla u Bileću i dala srpskom popu 500
maraka i dobila njegovu krštenicu. U to doba niko ne govori o
podjeli Bosne i Hercegovine. U to doba Tuđman nije imao vlast ni
u Hrvatskoj. Ja sam bio sretan upravo zbog toga što se u Zagrebu
nisu mogli mnogo baviti Bosnom i Hercegovinom, oni su imali
svoje probleme. Oni su 31. maja 1990. dobili vlast u Hrvatskoj.
Ali sve dok nisu ušli u infrastrukturu vlasti. bili su ilegalci bez
poznavanja društvenih normi, društvenih veza. Taj im je dio posla
odradio Josip Manolić. Upravo iz tih razloga su me izabrali
da ja napravim politički program Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Bilo je malo vremena za pripremu izbora. I odmah da vam kažem:
ja nisam išao u predizbornu kampanju u Hercegovinu, ona
je tamo završena prije nego u Hrvatskoj. Ja sam išao u srednju
Bosnu i Posavinu, jer je trebalo te Hrvate ohrabriti. Trebalo im je
dokazati da ovo nije ustaški pokret. Taj je pristup urodio plodom,
dobili smo izbore u deset općina gdje Hrvati nisu najbrojniji narod,
devet gdje su drugi po brojnosti i Kotor Varoš gdje smo bili
manjina. Kad je Radovan Karadžić vidio rezultate izbora u Kotor-
Varoši, zvao je predsjednika SDS-a tamo i psovao mu majku kako
nisu mogli dobiti izbore, a ovaj mu je odgovorio: “Gospodine
predsjedniče, nemojte galamiti. Trebali ste doći kao onaj gospodin
Kljujić, pa biste i vi možda dobili izbore.” Jer, pazite, kad sam
ja krenuo u kampanju, SDA još nije bila organizirana. Ja dođem u
Kotor Varoš, moji se ljute na mene, jer prvo tražim efendiju da ga
vidim. Dođe on, vidim hoće da gradi džamiju, a ja njemu kažem
ovako: “Ako HDZ ovdje pobijedi dobit ćeš džamiju, dobit ćeš još
100 ljudi na mobu, a dat ću ti i papire. Zauzvrat moraš okolo hodati
da agituješ za HDZ. Ali, odmah da ti kažem, ja ti dajem besu,
ali ti ne vjerujem, ja ću te kontrolirati.” I stvarno sam imao dva -
tri čovjeka koji su išli za njim, slušajući ga kako govori: “Glasajte
za HDZ, dobit ćemo džamiju.” Nije tu bilo nikakve posebne mudrosti,
prosto praktično. U to vrijeme, odgovorno tvrdim, Zagreb
nije imao ni interesa ni volje da mi se miješa u posao. Ja sam imao
potpunu političku autonomiju. Rušenje te autonomije i političkog
programa će doći tek kasnije. Gospodin se Tuđman uopće nije
petljao u taj dio posla, jer on nije ni razumio Bosnu.
To ga, međutim, ne amnestira od svega onoga što je u Bosni
uradio.
KLJUJIĆ: Apsolutno. On je bio čovjek opsjednut idejom banovine.
Jednom sam mu prilikom, na samom početku, rekao:
“Ko danas prizna Muslimane - ima u njima prijatelje; ko im to
uskraćuje - nema prijatelje. E, sad ja vas pitam kao predsjednika
Hrvatske, koga vi uopšte imate za prijatelja? Sa Slovencima niste
u dobrim odnosima. S Mađarima svi trguju i nemojte se oduševljavati
njima. Italijani jedva čekaju da nam uzmu ovo malo obale.
Sa Srbima ste u ratu. Hoćete li dva miliona političkih prijatelja
u Bosni i Hercegovini?” Muslimanski je narod u Bosni vjerovao
meni, ne Tuđmanu - s pravom, pokazalo je Karađorđevo. Njegovi
su suradnici dugo tvrdili da toga nije bilo. Ali pošto se ništa ne
može sakriti, tako je i najbliži Tuđmanov suradnik Hrvoje Šarinić,
nakon što se sa svojim predsjednikom posvađao, izdao knjigu sa
fotografijama. Dakle, to je prvi dokument da se Karađerđevo desilo.
Ja se osobno sjećam da je u jednom trenutku meni došao Tuđman
i rekao: “Stjepane, dao mi je Milošević Cazinsku krajinu.”
Ja nikada nisam bio opterećen “ličnostima”, bio sam disident,
imao svoju glavu. Plaćao sam to. I u razgovoru sa Tuđmanom
uvijek sam bio superioran, mada vam moram priznati da je on
Stjepan Kljujić
26 EUROPA FEBRUAR 2008
feljton
Sabina Grozdanić Gordeuk
9116 Center Street
Manassas, VA 20110
703-786-6500 (cell)
703-281-2042 (office)
703-991-6626 (fax)
e-mail: sg1024@verizon.net
Naše kamate će Vas
zanimati!
Carteret je spreman da Vam otvori
nova vrata sa širokom lepezom rješenja
za Vaše privatne i poslovne kredite.
Carteret uvijek traži najbolje moguće
kamate za Vaše zajmove!
Možete imati povjerenje u moje
iskustvo i sposobnost da završim
proces odobravanja Vašeg zajma brzo i
kvalitetno.
Ready Set Carteret!
Nazovite me danas za besplatno savjetovanje.
Zašto se raspala Titova
Jugoslavija? Zašto je država
koja je bila priznata i na
Istoku i na Zapadu i koja je
predvodila Pokret nesvrstanih
nestala u najkrvavijem
sukobu na tlu Evrope nakon
Drugog svjetskog rata?
U ovom i narednim brojevima
objavljujemo svjedočenja
Nijaza Durakovića,
Mile Đukanovića, Borisava
Jovića, Stipe Šuvara, Mire
Lazovića, Stjepana Kljujića
i drugih učesnika dramatičnih
događaja koji su doveli
do njenog raspada.
bolji gazda od Izetbegovića, koji nikome nije
kave platio. Tuđman je bio gospodin koji je
nagrađivao one koji ga slušaju. Međutim, ja
nikad nisam imao nekih predrasuda da sam ja
niži. Ja sam sebe smatrao jačim od Tuđmana,
pogotovo kad je Bosna u pitanju. Imao sam
i karijeru koja je bila jača. On je bio komunista,
ja ne. Mi smo se, naprimjer, posvađali oko
“Dinama”. Kad je on u jednom trenutku odlučio
da se Dinamo nazove “Hašk - Građanski”,
ja mu kažem: “Prvo, tu imaju tri diftonga, to je
neizgovorljivo u Evropi. To je gore nego mađarska
kovanica ‘Vereš Lobovo’. Drugo ‘Hašk’
i ‘Građanski’ su bili rivali. I treće, šta se vi miješate
u ‘Dinamo’, vi ste bili predsjednik ‘Partizana’.”
On se naljuti i ode od mene. Ali me je
na određen način i volio, jer je znao koliko ja
znam. Tako da ja nikad nisam bio snishodljiv
prema Tuđmanu.
Hoćete mi reći da u to vrijeme kada ste
vi bili predsjednik Hrvatske demokratske zajednice
u Bosni i Hercegovini, ona ne funkcionira
kao zagrebačka ispostava nego kao samostalna stranka?
KLJUJIĆ: Ma, kakvi. Samo znate šta, taj čovjek koji je bio
generalni sekretar, Žagar, on se nije pitao. Kasnije kad je došao
neki Beljo koji je govorio: “Iđemo mi, iđete vi”, stvari su se promijenile.
Ali, glavni čovjek koji mi je najviše vjerovao i koji je bio
impresioniran mojim znanjem bio je Gojko Šušak. Nažalost, on
kasnije nije bio na mojoj strani. A, tada u to vrijeme, on se nikad
nije oglasio protiv mene. Da je ostao na mojoj strani i da je podržao
ovu politiku koja se danas vraća bosanskim Hrvatima, Bosna
i Hercegovina bi opstala kao republika, rat bi trajao samo do juna
1993. godine i mi bismo danas živjeli u jednoj
sasvim drugačijoj atmosferi. Morate znati da je
jedan veliki broj Srba, patriotski opredijeljenih,
glasao za referendum za Bosnu i Hercegovinu.
Nikad mi ne bismo dobili 65 posto glasova
na referendumu da nisu i pojedini građanski
orijentirani i lojalni Srbi glasali ZA. To se
danas slabo ističe, to je jedna vrlo loša strana
današnje vlasti u Bosni. Oni ne shvataju da je
hendikep ako se kaže da su samo Muslimani
i Hrvati dobili referendum. Ne, čak 30 posto
srpskog puka je glasalo za referendum. To je
njegova vrijednost.
Tri se nacionalne stranke u ta vremena
predizborna, odnosno predratna, obično
stavljaju u istu ravan. Mnogi se u potvrdu
te teze prisjete i vezivanja tri zastave na Koševskom
stadionu, dan uoči prvih izbora, u
novembru 1990. godine. Zašto ste to učinili?
KLJUJIĆ: Moram vam reći da to nije dirigirano.
Hoćete reći da je to bio spontani potez?
KLJUJIĆ: To je bilo spontano, zaista. Ali, ionako nevažno, jer
ja sam uvjeren da mi nismo dobili izbore nego su izbore izgubili
komunisti. Kao što znate, svi problemi su nastali unutar Komunističke
partije. I nacionalna je podjela u tom krugu. Imate 14.
kongres koji je rascijepio Jugoslaviju. Za mene je smrt Jugoslavije
bila onda kad je Korošec, zvani Komiteja, sa aktn-tašnom izašao
sa kongresa. Tada je bila smrt Jugoslavije. Veliki je dio ljudi želio
da Jugoslavija opstane, ali modernizirana Jugoslavija na osnovu
ustava iz 74. To znači - kategorija čistih računa. Da se poslušalo
FEBRUAR 2008 WWW.EUROPAMAGAZINE.INFO 27
feljton
Antu Markovića i da su se prihvatile njegove reforme, Jugoslavija
bi bila prva istočnoevropska zemlja koja bi ušla u Evropsku uniju.
Ali, ko to nije uradio? Milošević je srušio ustav. Jednom, kad
su me pitali o Josipu Brozu, ja sam rekao da ga cijenim, ali da je
najveću grešku napravio 1971., kad se nije oslonio na liberalni i
proljećarski krug, znači na Nikezića, na Latinku Perović i, ovamo,
na Savku Tripala i što se kao stari boljševik vratio Armiji. Taj je
recept uzeo Milošević, spregu sa Armijom. Tri su generala JNA,
Ljubičić, Mamula i Kadijević, napravili cijelo ovo zlo, jer su oni
za 20 godina pročistili Armiju. Ja sam lično želio da mi uradimo
ono što su Mađari uradili. Znate, da fino promijenimo režim, ako
je neko napljačkao da odgovara i tako dalje, a da se stvori nacionalni
koncenzus.
Ili, ono što su napravili Česi.
KLJUJIĆ: Apsolutno. To je još viši stupanj, jer je Mađarska
ipak jednonacionalna, jednovjerska zemlja, a Česi su napravili baš
ono što je na najvišem nivou. Dakle, neće da žive zajedno, odvojili
se, ostali prijatelji, podijelili se. Prirodno, svi žele svoju sudbinu
u svoje ruke. S druge strane, te administrativne granice na ovom
tlu. To je mali geografski prostor u ekonomskom, političkom, kulturnom
i sportskom smislu, on je i dalje povezan. Samo, naravno,
danas su te veze prekinute zbog agresije i rata koji je bio. I bit će
pokidane dok se ne pojavi sa svih strana krug ljudi koji će osuditi
zločine. Ja se osobno borim da se otkrije Hrvat koji je srušio most.
U jednom ozbiljnom razgovoru sa Carlom del Ponte rekao sam:
“Molim vas, pomozite nam da ih pronađemo, da ne bude hipoteka
na nama svima.” Ali, to je moralno pitanje.
u idućem broju...
Stjepan Kljujić: IZETBEGOVIĆ JE IZDAO BOSNU
Objavljeno u "Europa", Sarajevo 2008
Нема коментара:
Постави коментар