Sumrak kapitalizma

Kapitalizam će doći samom sebi glave

Sumnjičavao sam slušao vijesti posljednjih dana, demonstracije u Tunisu, nemiri u Siriji, revolucija u Egiptu, sukobi u Libiji. Sumnjičavo gledam na «dešavanje naroda» i sumnjam u spontane društvene promjene. Ipak Mubarak je u Egiptu nekidan otišao sa scene a «iza brda se još uvijek valja» val nezadovoljstva koji je zahvatio Libiji, Iran ili Jemen. Gotovo da sam zažalio za Mubarakom jer mi je ova «revolucija» djelovala previše organizovano, ovaj val nezadovoljstva previše sinhronizovano i sa opreznošću sam pomislio da je eto došlo vrijeme da na diktatorovo mjesto sjedne neki drugi diktator ili još gore neka fatalistička oligarhija. Ipak u «moru» medijskih dezinformacija i senzacionalističkih špekulacija  osluhnuo sam i jedno zanimljivo viđenje cijele situacije koje me potaknulo da i sam dadem mislima na volju. Rekoše, kakva demokratija! Narodima muslimanskih zemalja nikada naročito nije bilo stalo do demokratskih sistema niti državnih tvorevina. Diktatura nikada ne bi bila problem, nisu Arapi «žedni» starogrčkih modela vladavine, nego su ponajprije nezaposleni, poniženi a ponegdje možda i gladni. I zaista, u muslimanskim zemljama rijetko osnovna egzistencija zaista i predstavlja problem ali stopa nezaposlenosti je vrišteća i varira od 30 do «nevjerovatnih- bosanskih» 45-50% a korupcija i nepravda predstavljaju dobro uhodani društveni mehanizam. Drug Guevara sigurno zadovoljno zvecka u grobu, kada ovo čuje ali kapitalizam je zaista izgleda postao samom sebi dovoljan i počeo je da ždere vlastitu djecu. Kapitalizam se davno preselio iz nacionalno-državnih centara u globalno tržište. Stabilna država sa zadovoljnim i vrijednim radnicima koji se redovito plode i dižu granice produktivnosti odavno nisu preduvjet održive ekonomije i enormnog ekstra-profita. Za profit više nisu potrebne države i radnici. Svijet je postao globalno tržište, more globalnih kompanija koje žderu manje ribe, države i resurse, žderu sve živo što im se nađe na putu jer konstantni rast je jedini uvjet opstanka u moru u kojem plivaju sve veće i veće psine. U ovoj luđačkoj utrci čiji je moto «brže, više i veće» ljudi su postali nepotreban resurs i često nepotreban trošak. Nema čovjeka, nema problema! U ovoj luđačkoj utrci preživljavaju samo roboti koji rade 24/7, nemaju porodicu niti samilost. Rade još samo roboti i poneki ljudski paraziti a čovjek, čovjek je osuđen da bude nezaposlen. I tako kada Kapital dosegne svoju kritičnu granicu eksploatisanja na nekom lokalnom tržištu i još uvijek nekoj suverenoj zemlji, desi se revolucija. A ko je pak taj omraženi Kapital? Neki govore da Amerika vlada svijetom i vodi ratove za opstanak svoje ekonomije i dobrobiti vlastitih građana ugrožava živote drugih i uništava treće zemlje. Ali zaboravljamo da je i Amerika sama jedna od najizdašnijih kapitalističkih sisa. Hiljade milijardi dolara državnog duga, nule i nule od kojih se zavrti u glavi ulažu se u ratove i investicije od kojih najmanje koristi imaju američki građani, koji možda predstavljaju jedne od najzaduženijih stanovnika ove planete. Ali vratimo se na primjer naše zemlje koja nasuprot Egipta ili Amerike nema šanse za opstanak čak niti u revoluciji. Godinama se pitam od čega zapravo živi naša Bosna i Hercegovina. Šta to mi radimo, šta proizvodimo? Struju, vodu, drvo, proizvedemo nešto željeza i aluminija ili možda računare, automobile? Po svemu sudeći živimo na kredit i rasprodajemo šta nam je ostalo. Prodali smo davno banke i osiguranja te globalne kompanije odavno žderu parčence milionskog kolača od ovog tržišta u Bosni. Domaći trgovci od malih do velikih i od reda «predaju bitku» te prodaju trgovačke lance sjajnim trgovinskim centrima koji niču poput pečuraka i grizu još jedno solidno parčence. Šta nam je preostalo? Vrlo brzo prodat ćemo telekome, pa će na red doći elektrane, rudnici a potom će nam preostati voda, smeće, putevi i zemlja. Na našim baščama će nicati sjajni neboderi u kojima nikada nećemo moći priuštit kupovinu stana i živjet ćemo poput robova na tuđem i pod «krvavim» najmom. Možda je utješno da se u Bosni ne dešava ništa drugo što već nije vidjela Hrvatska i što neće zadesiti Srbiju, Sloveniju ili Italiju. Sudnji dan će svakako doći ali kada i kako to zaista niko na zemlji ne zna. Ali vratimo se bezglavoj nemani kapitalizmu koji i dalje do tada sumanuto ždere sve pred sobom. Ko su ti ljudi? Kakva je to zavjera? Kako se boriti protiv toga? Pa po meni, istina je tužna ali i daje nadu. Na pitanje ko čini Kapital odgovorit ću jednostavno: « To si ti dragi čitaoče ovih redova»! Da, kapital smo svi mi koji hranimo i potičemo tu nezajažljivu potrošačku glad. Svi mi koji prednost dajemo većem i sjajnijem artiklu. Svi mi koji hipnotisano blenemo u novi mobitel ili Touchpad. Svi mi koji malo ili nikako radimo a svi želimo imati najnoviji laptop. Svi mi koji prezrivo gledamo Golfa dvičana a sav naš višegodišnji rad ne vrijedi iskopanog željeza od kojeg je isti napravljen. Svi mi koji na svake 2-3 KM koje dajemo za bocu koka-kole, za polovinu te cijene smo mogli popiti isto toliko prirodnog voćnog soka a polovinu upotrijebiti da barem smanjimo bezumno rasipanje dok na drugoj strani svijeta umiru od žeđi. Svi mi koji dajemo prednost proizvodima globalnih kompanija dok se domaće fabrike zatvaraju, domaći proizvodi zjape na policama i naše komšije dobijaju otkaze. Mi smo «gorivo» globalnog kapitala a naša pohlepa će jednoga dana pregaziti našu djecu. Bosna može u kratkom vremenu postati prljava baruština u kojoj se valjaju neuhranjena djeca, i nikoga neće biti briga i nikoga neće biti da nam pomogne jer drugi imaju i svojih problema dosta. Da li ćemo preživjeti, kolektivno emigrirati ili će ovu zemlju naseliti neki pametniji ljudi. Neko je rekao da će jednoga dana zbog dominantnosti tamnoputog gena plavokosih ljudi potpuno nestati u budućnosti. Međutim gledajući mentalitet plavokosih Šveđana mislim da se plavokosim (pa možda i nama sa trećinom našeg slavenskog uvojka) smiješi svijetla budućnost. Dokle god narod bude razmišljao da vrijedi onoliko koliko mu je skupa odjeća, auto ili mobitel koji nosi a ne onoliko koliko je zaista koristan kao jedinka za društvo, nema nade za nas. Dokle god se sa divljenjem umjesto prezrivosti bude gledalo na «paune» koji se pušu i kite samo sjajnim perjem bit ćemo društvo glupaka i primitivaca koji oduševljeno rokću kada vide sjajne perlice i ogledalca. Zbog toga naš neprijatelj nije ni Amerika, niti bilo koji drugi narod, niti tajna društva, niti multinacionalne kompanije, krivi smo samo mi i sami ćemo sebi doći glave ako Milostivi ne bude želio drugačije.